“Instrumentum laboris” (IL) Biskupske sinode o sinodalnosti optužuje Crkvu zbog toga što se neki – kako kažu – “ne osjećaju prihvaćenima” od nje, “poput razvedenih i ponovno vjenčanih, ljudi u poligamnim brakovima, ili LGBTQ+ vjernika” (IL, B 1.2).
Te se pita:
“Kako možemo stvoriti prostore u kojima će se oni- koji se osjećaju povrijeđeni od strane Crkve i nepoželjni od strane zajednice- osjećati priznato, primljeno, da mogu slobodno postavljati pitanja i ne biti osuđeni? U svjetlu postsinodalne apostolske pobudnice Amoris Laetitia, koji su konkretni koraci potrebni za dobrodošlicu onima koji se osjećaju isključeno iz Crkve zbog svog statusa ili seksualnosti (primjerice, ponovno vjenčane razvedene osobe, osobe u poligamnim brakovima, LGBTQ+ osobe itd.) )?”
Stoga je sama Crkva, insinuira, odgovorna za to što se takvi ljudi osjećaju “povrijeđenima”, “isključenima” ili “nepoželjnima”. Ali što čini Crkva? Ona ne uči ništa što je sama izmislila, već naviješta ono što je primila od Boga. Dakle, ako se ljudi osjećaju “povrijeđenima”, “isključenima” ili “nepoželjnima” središnjim sadržajem učenja Crkve o vjeri i moralu, tada se osjećaju “povrijeđenima”, “isključenima” ili “nepoželjnima” od strane Boga. Jer njegova riječ utvrđuje da brak čine muškarac i žena i da je bračna veza neraskidiva. I njegova je riječ utvrdila da je homoseksualnost koja se živi i prakticira grijeh.
No, jasno je da organizatori sinode to ne žele tako jasno reći. Zbog toga ciljaju na samu Crkvu i pokušavaju zabiti klin između nje i Boga. Ako Bog, naime, prihvaća sve, Crkva je ta koja isključuje. Ipak, Isus Krist je rekao: »Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.« (Mk 9,42). Zanimljivo je da su sinodalni čelnici izgleda zaboravili ovu neuključivu Isusovu riječ. I tako se čini da je samo Crkva ta koja “povređuje” ljude i čini da se osjećaju “nedobrodošlima” ili “nepoželjnima”.
Međutim, ova teza ima teške posljedice. Ako se Crkva dvije tisuće godina u bitnim pitanjima nauka o vjeri i ćudoređu ponašala bitno drugačije od volje Božje, više ni u jednom pitanju ne može biti vjerodostojna.
Ono što IL predlaže razgrađuje cijelu Crkvu. Ali ovo također postavlja pitanje o Bogu.
Kako netko može misliti da je Bog stvorio Crkvu – Kristovo tijelo koje živi u ovome svijetu, kojemu Bog daje svoga Duha istine kao pomoć – kako je u isto vrijeme dopustio da ta ista Crkva i milijuni vjernika zalutaju oko bitnih pitanja već dvije tisuće godina? Kako netko još uvijek može vjerovati u ovakvu Crkvu? Ako je tako konstituirana, nije li sve što proučava privremeno, reverzibilno, pogrešno i stoga nevažno?
No, je li Crkva zaista “isključujuća”, odnosno isključiva, na način na koji se dvije tisuće godina ponaša prema postavljenim pitanjima? Ne, dvije tisuće godina živi inkluziju. Inače danas ne bi bila raširena po cijelom svijetu i danas ne bi brojala 1,3 milijarde vjernika. Ali crkveni alati uključivanja nisu – kao što IL tvrdi – “prepoznavanje” ili “neosuđivanje” onoga što je u suprotnosti s Božjim zapovijedima. „Alati“ koje Crkva uključuje su katekumenat i krštenje, obraćenje i sakrament pokore. Zbog toga Crkva govori o Božjim zapovijedima i moralnom zakonu, o grijehu, o sakramentu pokore, o čistoći, o svetosti i o pozivu na vječni život. Sve su to pojmovi kojih nema na 70 stranica IL-a.
Naravno, riječi “pokajanje” (2 puta) i “obraćenje” (13 puta) nalaze se u IL. No ako se uzme u obzir kontekst, uočava se da se ova dva pojma u IL-u gotovo nikada ne odnose na čovjekovo okretanje od grijeha, već označavaju strukturalno djelovanje Crkve. Nije grešnik taj koji se mora pokajati i obratiti; ne, Crkva je ta koja se mora obratiti – “sinodalno” – radi “priznavanja” onih koji ispovijedaju da ne žele slijediti njezin nauk, a time ni Boga.
