Svi smo upoznati sa suvremenim spektaklom sprovoda kao neposrednih kanonizacija, koji više nisu prilika za molitvu za pokojne. Suvremena nelagoda s doktrinama o paklu i čistilištu – i duboki nedostatak kateheza o težini grijeha – preobrazila je pogrebne mise u “slavlje života“, na takav način da se od ožalošćenih ne traži da mole za mrtve. Čini se da su svi sigurni da je naš predak među zborovima anđela i ne pomišljamo na drugu opciju.
Ovaj pristup nije katolički. Užasno je tužno kada imate priliku da se svi okupe u spomen na pokojnika, a ne iskoriste priliku da se pomole za njegovu dušu, često uz suučesništvo župnika. To je još jedan primjer kako su suvremene teološke pogreške iskvarile čak i naš pogled na smrt.
Uz to, primijetio sam da su tradicionalni katolici skloni griješiti na suprotan način, ponašajući se kao da nikada ne možemo pretpostaviti da je netko završio u raju. Čini se da kod njih postoji stav da jednostavno ne možemo imati pojma na ovaj ili onaj način; da bi kršćani trebali imati raspoloženje potpune neizvjesnosti kada je riječ o vječnoj sudbini naših voljenih. Suočeni sa svetim životom i obilnim plodovima milosti pokojnika, oni će se barem usuditi reći stidljivo: „Nadam se da su uspjeli“, nakon čega slijedi „ali molit ću za njihove duše“, da slušatelj ne pretpostavi kako su usvojili herezu univerzalizma.
Ni ovo nije kršćanski stav. Iako priznajem da uvijek postoji mogućnost tajnih poroka (npr. da je naša pobožna baka Doris potajno radila za kartele ili da je ujak Randy, koji je svakodnevno išao na misu, imao ljubavnika), općenito, povijesni je stav bio da možemo biti sigurni u spasenje onih čiji životi jasno očituju djelo milosti, što se pokazuje kroz nečiju pobožnost i vrline.
Crkvena je povijest prepuna takvih primjera, ne samo među svecima, nego i među običnim ljudima čiji su životi očitovali pobožnost. O tome postoje mnoga pisana svjedočanstva, ali kao primjer želim navesti pismo p. Gaspara Menesesa, isusovačkog superiora (poglavara) u Vera Cruzu u Meksiku. U pismu se obraća svojoj subraći u Španjolskoj, objavljujući smrt jednog od njihovih drugova, p. Juana Rogela, u siječnju 1619.:
„Napokon je dobri o. Rogel došao do kraja svoga rada i vremenitog života, nakon što je proveo šezdeset i pet, od svojih devedeset godina, u Družbi Isusovoj. Ušao je dvije godine prije smrti našeg Blaženog Oca, sv. Ignacija, nakon što je u dvadeset petoj postao magistar humanističkih znanosti i prvostupnik medicine. Od svog ulaska do svoje smrti bio je primjer svima nama. Zaokupljen služenjem svakojakim ljudima, njegova revnost i odanost učinili su ga voljenjem, i ‘svetac’ je bilo ime koje su mu ljudi dali. Bio je istinski skroman čovjek; i iz njegove poniznosti izvirao je veliki duh poslušnosti, čak i u poodmakloj dobi…
Ovdje u Vera Cruzu od 1580. bio je nezasitan u svome radu za spas duša. Dan i noć bio je u ispovjedaonici i poučavao djecu i neuke ili bi posjećivao potrebite i unesrećene. Posvetivši se posebno siromašnima i crncima, svojim je uputama privukao ljude s najvišim ugledom i osvojio srca svih, oblikujući njihove živote za Boga.
…Pričajući i smiješeći se sa svojom uobičajenom radošću za stolom, 19. siječnja, naglo je ustao sa stolice blistavog lica, spojio ruke, podigao oči prema nebu, a zatim nasmijane oči okrenuo prema svom domaćinu kao da mu zahvaljuje za svoje milosrđe, zatvorio ih je i preminuo je. Vjerujemo da je njegova duša svoj let završila za nebeskim stolom“.
…Njegovo je tijelo pokopano u kovčegu od cedrovine, posljednjem prinosu njegova časnog domaćina; držimo da je njegovu svetačku dušu anđeo čuvar odnio Stvoritelju. Prisjetio sam se što Pismo kaže o Abrahamu, ‘Zatim Abraham preminu, umrije u sretnoj dobi – star i pun godina – te bi pridružen svojim precima’. O. Rogel bio je jedan od starješina Družbe i časni sluga Božji, a njegov sveti život uvjerava nas da uživa u jasnoj viziji Božanskog Veličanstva“.
Gaspar Meneses, D. I.
Vera Cruz, 29. siječnja 1619.
Juan Rogel nije svetac pa čak ni blaženik; koliko ja znam, niti je otvoren proces za proglašenje blaženim. O. Rogel bio je jednostavni isusovački svećenik koji je ispunjavao svoje dužnosti i živio životom kreposti. Zbog toga su njegovi suputnici pretpostavili da je u raju i nisu se ustručavali to reći.
Jesu li se o. Meneses i ostali isusovci molili za pokoj duše o. Rogela? Siguran sam da jesu i u tome je razlika između stava o. Menesesa i današnjih katolika. Sigurno su imali sv. mise i molitve za pokoj vlč. Rogela, ne samo u danima nakon njegove smrti, nego vjerojatno na godišnjicu njegove smrti mnogo godina poslije. Također je bio uključen u molitve i mise Družbe za njezine pokojne članove i dobročinitelje. O. Meneses pretpostavio je da je o. Rogel otišao na nebo, ali je shvatio da ga to ne oslobađa odgovornosti da ispuni svoju dužnost i brine se za dobrobit mrtvih. Shvatio je da unatoč njegovoj pretpostavci, o. Rogel može biti u čistilištu i trebaju mu molitve. Moderni katolici nisu toliko mudri; ako su uvjereni da su njihovi voljeni pokojnici u raju, to se shvaća kao znak da više ništa ne treba učiniti.
Također, moderni katolici skloni su pretpostaviti da su voljene osobe otišle u raj bez obzira na to kakav je bio njihov izvanjski život. Vidimo da o. Menesesa, s druge strane, temelji svoju pretpostavku izravno na nepobitnim, vanjskim dokazima pobožnosti koje je pokazao o. Rogel. Drugim riječima, o. Meneses ne bi iznio takve tvrdnje o bilo kome; učinio je to za o. Rogela jer je imao objektivne razloge za svoju pretpostavku.
Ali poanta je u tome da nije pogrešno pretpostaviti da je pobožni pokojnik otišao na nebo, no to ne umanjuje našu obvezu da molimo za njega. Ako osoba pokazuje sve vanjske znakove da živi životom koji je ugodan Bogu, u pravu smo pretpostaviti da je primio svoju nagradu. Kršćanska vrlina nije toliko unutarnja, toliko tajnovita da se ne može promatrati. Vjera procvjeta u veliko stablo, toliko golemo da „mu se ptice nebeske gnijezde po granama“ (Lk 13, 19). U slučaju o. Rogela, „njegov sveti život uvjerava nas da uživa u jasnoj viziji Božanskog Veličanstva“. Tako je sa svakim tko živi i umre ostavljajući dobar primjer.
Je li to logična sigurnost? Ne, naravno da ne; ali to je moralna sigurnost. To je ono što nam krepost nade treba dati. Nada je vrlina kojom želimo nebo i očekujemo da ćemo ga dobiti; usidrimo našu vjeru u očekivanje nagrade. To je kao da nastavljate cestom prema odredištu: dok znamo da je moguće izgubiti smjer i skrenuti s ceste, također imamo sigurnost da ćemo, pod uvjetom da ostanemo na cesti, stići do odredišta. Slično tome, možemo imati povjerenja da ćemo, pod uvjetom da se iskreno poslužimo Božjom milošću, stići na svoje nebesko odredište.
Dakle, kada naši voljeni umru nakon života ispunjenim pobožnošću, molimo se na sv. misama za njihove duše, ali također očuvajmo povjerenje u obećanje našega Gospodina „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati..“ (Mt 5, 8).
