Izabiranje ima stvarne posljedice, i za dobro i za zlo, i one ne nestaju samo zato što smo ih odabrali.
„Izbor“ je postao talisman našega doba. Iako se izraz obično koristi kao eufemizam za „pobačaj“ od strane onih koji ne žele otvoreno priznati što podržavaju, ta povezanost između „izbora“ i „pobačaja“ popularizirala je niz ideja koje su tuđe judeo-kršćanskoj tradiciji.
Nedavno nedjeljno Evanđelje (Iv 6, 60 – 69) pruža dobru priliku govoriti o problemu „izbora“ u kršćanskom kontekstu. Isto tako prvo čitanje (Jš 24, 1 – 2, 15 – 18) pruža sličnu priliku za rješavanje toga problema u židovskom kontekstu.
Današnji svijet je – najblaže rečeno – nejasan u vezi između „slobode“ i „dobra“. Za judeo-kršćansku tradiciju, sloboda (odabir) je neizostavno sredstvo, ali samo sredstvo za postizanje cilja, a to je dobro.
Sloboda je nezamjenjivo sredstvo jer nije dovoljno da se učini dobro – Bog bi nas inače učinio robotima. Slobodom priznajem dobro i u tom procesu isto tako prepoznajem stvarnost, jer dobro i zlo nisu samo moji subjektivni izbori, već objektivne stvarnosti (ili njezin nedostatak). Na primjer, oduzimanje života nevinoj osobi uvijek će biti zlo, bez obzira na moje stavove, osjećaje ili izbore.
Judeo-kršćansko poimanje slobode kao sredstva do cilja postizanja dobra u velikoj je suprotnosti s drugom vizijom koja dolazi iz drugačijih izvora. Ta vizija ne vidi slobodu kao sredstvo nego kao cilj; čovjekov cilj nije krajnje dobro, već proširenje „slobode“. S toga gledišta, u naše se vrijeme ističu ateistički egzistencijalisti poput Camusa, koji „dobro“ svodi na slobodu, tako da je ono što je odabrano zapravo „dobro“.
Ovo je način razmišljanja zagovornika pobačaja („pro choice“). Pobačaj je pogrešan za Vas ako odlučite tako razmišljati, ali meni odgovara ako ja tako mislim. Mnogi zagovornici pobačaja isto taku dodaju odricanje od vlastite odgovornosti jer su „osobno protiv“ pobačaja, ali je to protivljenje logično i praktično besmisleno, jer je to samo osjećaj koji nema normativnu vrijednost izvan vlastitih sklonosti.
Imajte na umu da se ovakva vrsta logika doista ne primjenjuje u svjetovnom moralu. Kada bi vam netko rekao da je vaše protivljenje krađi vaš „izbor“, ali da bi drugi mogli izabrati „drugačije“, vjerojatno ne biste pozdravili takvu „raznolikost moralnih pogleda“, već biste prepoznali da se sam moral potkopava, jer čin krađe ne može označavati potpuno suprotne moralne stvari za dva različita čovjeka niti pružiti bilo kakav drugi moralni princip koji bi se mogao odnositi na društvo poput primjerice zakona koji zabranjuju krađu ili kažnjavaju pronevjeru.
Istražimo temeljitije Camusovo svođenje „dobra“ na slobodu. U okviru njegove logike, ono što se slobodno bira je „dobro“. To znači da je ono što odbacujem u najboljem slučaju moralno neutralno, a ono što ne biram slobodno loše. Time se uvelike pomiče granica moralnosti.
Unutar Camusove logike ovaj bi pomak mogao imati smisla. Ali još uvijek postoji svijet „dobra“ koji je veći od pojedinca i ne ovisi o mom slobodnom izboru, pa prema ovoj viziji ono što je objektivno „dobro“ može biti subjektivno „zlo“ u Camusovom svijetu jer nije izabrano „slobodno“ i „autentično“.
Što to u stvarnosti znači, prilično je zastrašujuće. Sloboda „čini“ dobro dobrim.
To nas dovodi do još jedne zablude, tj. logičke pogreške u pristupu ovakvom način razmišljanja.
Budući da judeo-kršćanska tradicija vidi slobodu kao sredstvo pomoću kojega dobro postaje i moje dobro, to znači da sloboda postoji za dobro. Sloboda, pravilno shvaćena, nas ne stavlja samo u izbor između dobra i zla, bilo koje od njih je jednako valjan izbor sve dok se slobodno prihvaća. Sloboda postoji kao težnja ka dobru. Sloboda koja se koristi za činjenja zla je autodestruktivna.
Tu leži nedostatak Camusovog (i modernog) pogleda na slobodu.
Dobro i zlo nisu jednaki odabiri. Oboje nisu legitimne opcije pred „slobodom“. Da je to istina, i judaizam i kršćanstvo bili bi u osnovi lažne religije, jer obje religije uče da postoji nešto poput „grijeha“ i da se grijeh – moralno zlo – može počiniti čak i kad se odlučimo „slobodno“. Dokaz za to je već prikazan u Knjizi Postanka (treće poglavlje).
I ovo je „tvrda besjeda! Tko je može slušati?“. Mnogi ljudi su napustili judaizam i kršćanstvo jer obje religije postavljaju moralne zahtjeve koji krše individualnu „slobodu“, „autentičnost“ ili „stil“ pojedinca. Priznajmo unaprijed da ljudi to mogu učiniti – ali da to nije pravi judaizam niti pravo kršćanstvo.
U Evanđelju po Ivanu (šestom poglavlje) dvije grupe ljudi dobile su izbor. „Mnogi od njegovih učenika” okrenuli su se od Isusa jer nisu mogli prihvatiti njegovo učenje o tome kako će on zaista biti prisutan u Euharistiji. „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“.
Zanimljivo je kako Evanđelje opisuje ovaj događaj. „Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime” (Iv 6, 66). Odstupajući od Isusovog učenja o euharistiji, Evanđelje ih ne predstavlja samo kao one koji se “nisu slagali“ s jednim dijelom vjere. Odbijajući tu „tvrdu besjedu“ koju (po njima) nitko ne može prihvatiti, ovi nekadašnji učenici promijenili su svoj način života. Prestaju slijediti Isusa, koji je „put, istina i život” (Iv 14, 6), vraćajući se na „svoj prijašnji način života”.
No, kako sveti Pavao drugdje kaže, odluka za Isusa nije samo „slobodan izbor“, već je to odluka između života i smrti, udaljena od „besmislenog” prijašnjeg načina života (usp. Ef 2, 1 – 8) koji je bio senzualan i ovozemaljski, „prijašnji ja“ koji je bilo grešan i završavao je smrću (usp. Ef 4, 20 – 31). „Vraćajući se svom prijašnjem načinu života“, ti učenici biraju uzaludnost, ispraznost i smrt.
Jošua postavlja isti upit Izraelu. Konačno su stigli u Svetu Zemlju, nakon što su Božjom moćnom silom izbavljeni iz Egipta kroz Crveno more, potpomagani u Sinajskoj pustinji kroz četrdeset godina i dobili su u posjed zemlje obećane Abrahamu, stoga Jošuino pitanje „kome ćete služiti?“ nije poziv na vjerski pluralizam.
Nije da je nakon tih kušnji, stigavši kao pripadnik Božjeg izabranog naroda u Izrael, Jošua mogao reći „što se mene i moje obitelji tiče, mi ćemo služiti Gospodinu“, da je Samuel mogao reći „da će se uklopiti s Amorejcima“, a Mordekaj „znate da ćemo reformirati vjeru i učiniti židovski obred na ove Velike svete dane“. Mojsije je isto tako bio jasan: ovo je izbor između života i smrti, između blagoslova i prokletstva (usp Pnz 30, 15). Postoji izbor, ali smrt i prokletstvo ostaju smrt i prokletstvo – i ne postaju mojim odabirom ništa bolji.
Izabiranje ima stvarne posljedice, i za dobro i za zlo, i one ne nestaju samo zato što smo ih odabrali. Oni učenici koji su otišli od Isusa zbog Euharistije kako bi se „vratili svom prijašnjem načinu života“ odvratili su se od Boga. Današnji učenici koji proglašavaju učenje Crkve o seksu, braku ili razvodu „tvrdom besjedom! Tko je može slušati?“, su se isto tako odvratili od Boga.
Možda nismo toliko izravni – ili iskreni – kao oni koji su se prestali pretvarati da slijede Krista, a možda smo više poput nekih Jošuinih Izraelaca koji su, ispovijedajući vjernost Jahvi, ostavili kutak svoga srca otvorenim za „bogove kojima su služili oci njihovi s onu stranu Rijeke”, zapravo dugotrajnu naklonost prema tom Zlatnom teletu.
Dakle, kada razjasnimo što „izbor“ znači, a što ne znači, kada budemo shvatili odnos slobode i dobra prema judeo-kršćanskim shvaćanju, a ne prema nadomještenim modernim terminima, i dalje se suočavamo s istim izazovom s kojim se suočio i Jošua kada je u Šekemu prije otprilike tri tisuće i četiristo godina izrekao sljedeće: „Onda danas izaberite kome ćete služiti“.
Jer neće svi izbori biti jednaki pred Bogom.
John M. Grondelski je doktorirao teologiju na Sveučilištu Fordham u New Yorku, u Sjedinjenim Američkim Državama. Vršio je službu dekana Teološkog fakulteta na Sveučilištu Seton Hall u New Jerseyju. Prvenstveno se bavi moralnom teologijom i teološkom misli Ivana Pavla II.
