Nizozemska vlada najavila je da će dopustiti eutanaziju kronično bolesne djece u dobi od jedne do 12 godina.
„Postoji potreba za aktivnim prekidom života među liječnicima i roditeljima neizlječivo bolesne djece, koja beznadno i nepodnošljivo pate i koja će umrijeti u doglednoj budućnosti“, napisao je ministar zdravstva Hugo de Jonge u pismu parlamentu 13. listopada.
Eutanazija je u Nizozemskoj već dozvoljena za djecu mlađu od godinu dana, uz pristanak roditelja, te za maloljetnike od 12 do 15 godina, uz njihov pristanak i pristanak njihovih roditelja. Dobrovoljna eutanazija dostupna je osobama u dobi od 16 do 17 godina bez pristanka roditelja.
De Jonge je rekao da bi dopuštanje eutanazije djeci mlađoj od 12 godina spriječilo njihovu „beznadnu i nepodnošljivu patnju”.
Oni koji imaju „nepodnošljivu i beskrajnu patnju” bili bi podobni za eutanaziju; na to bi trebali pristati njihovi roditelji, kao i dva liječnika.
Nizozemska je ozakonila eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo 2002. godine za kronične bolesne odrasle osobe koje su bile mentalno sposobne.
Od tada je ono prošireno kako bi se eutanazija omogućila svim osobama s kroničnim bolestima, invaliditetom i mentalnim zdravstvenim problemima.
Prema britanskim novinama The Guardian, u 2019. godini izvršeno je 6 361 eutanazija.
Kardinal Willem Eijk iz Utrechta prošli je mjesec rekao za Catholic News Agency da Nizozemska pokazuje da se nakon ozakonjenja eutanazije zaštitne mjere polako, ali neizbježno, napuštaju te da su kriteriji „sve labaviji”.
„Jednom kada prihvatite prekid života zbog određene mjere patnje, čovjek će se uvijek suočiti s pitanjem ne bi li to trebalo dopustiti i u patnji koja je samo malo manja”, rekao je.
Na primjer, u travnju je nizozemski Vrhovni sud utvrdio da liječnici mogu prisilno eutanazirati pacijente s demencijom, ako su prethodno potpisali dokument kojim se odobrava postupak.
Sud je oslobodio optužbe za ubojstvo Marinou Arendsa, liječnika koji je eutanazirao pacijenta s demencijom 2016. godine. Pacijent je dao pisanu izjavu o eutanaziji četiri godine ranije, ali činilo se da je međuvremenu sam povukao tu namjeru. Ipak anesteziolog je tvrdio da je povlačenje samo refleksno djelovanje.
Kardinal Eijk sugerirao je da bi katolici mogli učiniti više kako bi pojasnili da, iako se čvrsto protive eutanaziji, da ne vjeruju da se život uvijek mora produljiti opterećujućim liječenjem.
„Pacijent koji se odluči odreći liječenja i koji, kao posljedica toga, umre, ne čini nešto što je etički ekvivalent samoubojstvu, već samo prihvaća da život mora doći kraju”, rekao je.
„Liječnik, ne nudeći liječenje pacijentu ili odvraćajući ga da se podvrgne takvom liječenju, zbog čega on umire, ne čini nešto etički jednako prekidanju života. Kad kolateralni učinci, komplikacije i troškovi nisu proporcionalni prilici za spas života ili obnavljanje ili očuvanje zdravlja, čovjek se toga može odreći, iako bi to moglo dovesti do skraćivanja života. Pustiti nekoga da umre nije uvijek etički jednako aktivnom tjeranju da netko umre.”
