U godinama nakon Drugog vatikanskog koncila, Nizozemska je doživjela veće potrese nego gotovo bilo koja druga zemlja na svijetu. Biskupi te zemlje odrekli su se nadzora nad katoličkim obrazovanjem, zatvorili sve bogoslovije i pristali sudjelovati u kontroverznom nacionalnom “pastoralnom vijeću” – tijelu namijenjenom razmatranju i provedbi Drugog vatikanskog koncila, ali koje je predlagalo radikalne promjene u svećeničkom celibatu, katoličkoj seksualnoj etici i liturgiji.
Proces sekularizacije, koji je već bio prisutan u nizozemskom društvu, dobio je zamah. Nizozemska je, od zemlje koja je početkom 1950-ih davala 10% katoličkih misionara u svijetu i imala nedjeljnu misnu posjećenost veću od 90%, postala jedna od najmanje religioznih zemalja na svijetu, osobito u svojim tradicionalno katoličkim regijama.
Broj zvanja je drastično pao, biskupije su rasprodale ili konsolidirale značajan dio svojih župa nevjerojatnom brzinom, a nedjeljna misna posjećenost među katolicima u nekim biskupijama iznosi manje od 1%, dok je na nacionalnoj razini oko 2%.
U desetljećima nakon toga, nizozemski katolicizam postao je sinonim za “eksperimentalnu” teologiju, a za mnoge je nosio prizvuk liturgijskih zloupotreba, pa čak i krivovjerje. Prema nekim promatračima, Drugi vatikanski koncil bio je početak pada i korijen problema s kojima se suočava Crkva u Nizozemskoj.
Biskup Jan Hendriks iz Haarlem-Amsterdama studirao je u malom sjemeništu Leeuwenhorst, gdje se Pastoralno vijeće održavalo od 1966. do 1970., što mu je omogućilo da iz prve ruke svjedoči recepciji Drugog vatikanskog koncila u svojoj zemlji.
Služio je kao svećenik u biskupiji Rotterdam tijekom problematičnih postkoncilskih vremena u Nizozemskoj. Postao je pomoćni biskup Haarlem-Amsterdama 2011. godine, a biskup iste biskupije 2020. godine.
Prema njegovom mišljenju, problem nije bio u samom koncilu, već u želji male skupine crkvenih vođa da idu dalje od Drugog vatikanskog koncila, tražeći promjene koje su priželjkivali vidjeti u Crkvi.
U intervjuu za The Pillar, Hendriks je primijetio da je izvorna ideja takozvanog Nizozemskog pastoralnog vijeća bila primiti Drugi vatikanski koncil, ali i otići dalje u primjeni njegovih zaključaka na nizozemsku situaciju, slijedeći “duh” Koncila. Profesor Edward Schillebeeckx, koji je bio savjetnik nizozemskih biskupa tijekom Drugog vatikanskog koncila, bio je pomalo razočaran rezultatima Koncila. Rekao je tada da Koncil nije išao do kraja i da je bio “kompromisni” koncil.
Na primjer, neke od ideja o kojima se raspravljalo i koje su predlagane na Pastoralnom vijeću bile su transformacija teologije braka, ukidanje svećeničkog celibata i odbacivanje enciklike Humanae vitae.
Jedna od značajki Pastoralnog vijeća bila je njegova izrazita jednostranost. Sudionici su bili odabrani iz biskupija, ali gotovo svi su pripadali određenoj ideološkoj struji. Biskupi su bili promatrači u Pastoralnom vijeću, ali nisu sudjelovali u glasovanju; samo su povremeno držali govore na sjednicama.
Ovo podsjeća na njemački “sinodalni put,” ali 60 godina ranije. Bio je to gotovo isti duh i imao je sličan učinak. Takve stvari ne pridonose evangelizaciji, već stvaraju mnogo sukoba i neslaganja među vjernicima.
U međuvremenu, liturgija se promijenila na drastičan način, što je bila jedna od prijedloga Pastoralnog vijeća. Bilo je vrlo čudno; često se nije slavila čak ni valjana misa jer su riječi posvete bile izmijenjene. Bilo je strašno.
To nije donijelo modernizaciju Crkve, već sukobe s onima koji su željeli ostati katolici i prakticirati svoju vjeru. Suočili su se s mnogim poteškoćama i bili marginalizirani.
