U Godini Gospodnjoj 2023. vjerojatno ćemo svjedočiti drami u katoličkim krugovima koje sada ne možemo predvidjeti; to ostaje put Providnosti. Ono što sa sigurnošću možemo znati za iduću godinu jest da će njemačka kriza u svjetskoj Crkvi doći do vrhunca, jer će ono što se događa u Njemačkoj biti u koliziji s prvim zasjedanjem Sinode o sinodalnosti za Sinodalnu Crkvu u listopadu 2023. A rješenje njemačke krize će biti, ako ne potpuno odlučujuće, onda iznimno važno, u definiranju nasljeđa pape Franje.
Dakle, što se događa u Njemačkoj, na njenom nacionalnom “Sinodskom putu”?
Događaju se mnoge stvari: korištenje zločina i grijeha seksualnog zlostavljanja kako bi se ponovno izmislio katolicizam; odbacivanje ustaljenog katoličkog shvaćanja ljudske ljubavi i njezina izražavanja; bezuvjetno prepuštanje rodnoj ideologiji i njenoj dekonstrukciji biblijskog koncepta ljudske osobe; revoluciji u ekleziologiji koja, u ime osnaživanja laika, ispražnjava službe biskupa i svećenika od njihovog punog sakramentalnog karaktera; postupno svođenje Crkve na bogatu nevladinu organizaciju, koja čini dobra djela definirana politički korektnim konsenzusom današnjeg svijeta.
Ispod svega ovoga – a tu dolazimo do suštine – krije se odbacivanje svečanog učenja Drugog vatikanskog sabora o božanskoj objavi. A kako je Dogmatska konstitucija Drugog vatikanskog sabora o božanskoj objavi, poznata po latinskom naslovu Dei Verbum (Božja riječ), bila temeljno postignuće Koncila, odbaciti učenje Dei Verbuma znači odbaciti Drugi vatikanski sabor. Njemački “Sinodalni put” nije razvoj koncila. To je odbijanje koncila.
Dei Verbum snažno je potvrdio stvarnost božanske objave i njezin obvezujući autoritet tijekom vremena. Oslanjajući se na više od jednog stoljeća biblijskih i teoloških promišljanja o povijesti spasenja, Drugi vatikanski sabor inzistirao je, protivno modernoj visokoj kulturi, da kršćanstvo nije pobožni mit ili zbirka nadahnutih legendi. Kršćanstvo je susret s utjelovljenim Sinom Božjim, drugom Osobom Presvetog Trojstva, koji ostvaruje samoobjavu o tome tko je Bog i što Bog namjerava za čovječanstvo, koja je počela kada je Bog progovorio židovskom narodu preko Abrahama, Mojsija i prorokai.
Dei Verbum je također naučavao da je Božja objava čovječanstvu dovršena u Isusu Kristu. Katolici neprestano istražuju dubine te objave i njezina značenja tijekom vremena, i tako naše kršćansko razumijevanje raste. Ali objava sudi svakom povijesnom trenutku; objava se ne prosuđuje prema “znakovima vremena”.
Ili da stvar kažem što jednostavnije mogu: Bog zna bolje od nas što čini ljudsku sreću, procvat i, na kraju, blaženstvo. “Znakovi vremena” mogu nam pomoći da bolje shvatimo što je Bog rekao u Svetom pismu i Tradiciji. Ali ako su “znakovi vremena” (na primjer, rodna ideologija) u suprotnosti s onim što je Bog otkrio o našoj prirodi i sudbini, “znakovi vremena” su krivi, a ne Božja riječ.
Dokumenti Njemačkog sinodalnog puta, često uokvireni zatupljujućim sociološkim slojem s tankim slojem religioznog jezika, u biti sve to niječu.
U tim su tekstovima “znakovi vremena” pokretač samorazumijevanja Crkve, tako da nema stabilnih referentnih točaka za spoznaju je li navodni razvoj doktrine pravi razvoj ili prijevara. Niti nam božanska objava daje ikakvo čvrsto shvaćanje o tome tko smo i što čini ispravan život: “samoodređenje” nadmašuje istine koje je Bog upisao u ljudsku prirodu i odnose, “rod se treba promatrati višedimenzionalno,” a sugerirati suprotno “vodi do kršenja ljudskih prava”.
Često se kaže da je njemački katolicizam u de facto raskolu. To je neadekvatan opis njemačke krize. Njemački katolicizam koji se očituje u dokumentima Sinodalnog puta je u otpadništvu. Njemački sinodalni put ne prihvaća “vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima” (Jd 1,3).
Papa Franjo nosi težak teret u traženju rješenja njemačke krize koje treba biti vjerno stvarnosti i obvezujućem autoritetu Božje objave. Međutim, ako se takvo rješenje ne postigne, to će pobuditi najveće sumnje u cijeli projekt “sinodalnosti”- središnji projekt njegov pontifikat.
