Umjesto o „njemačkome sinodalnom putu“ već sada mnogi govore o „njemačkoj sinodalnoj stranputici“. Pod izlikom borbe protiv „pedofilskih“ (ustvari homoseksualnih) zlostavljanja, Njemačka katolička crkva pokušava plasirati „svoje“ (ustvari protestantske) moderne crkvene ideje…
Upravo je ovih dana završeno treće plenarno zasjedanje Sinodalnoga puta Crkve u Njemačkoj. Kako bismo bolje razumjeli o čemu je riječ, valja podsjetiti da je papa Franjo pokrenuo Svjetski sinodalni proces Crkve koji je započeo 2021., a okončat će se 2023. godine. Koja mu je svrha? Puno me pitate! Mjesne Crkve sudjeluju svaka sa svoje strane u tome procesu. Umjesto o „njemačkome sinodalnom putu“ već sada mnogi govore o „njemačkoj sinodalnoj stranputici“. Pod izlikom borbe protiv „pedofilskih“ (ustvari homoseksualnih) zlostavljanja, Njemačka katolička crkva pokušava plasirati „svoje“ (ustvari protestantske) moderne crkvene ideje: priznanje istospolnih zajednica kao legitimnoga braka (i na crkvenoj razini), ređenje žena, ukidanje svećeničkoga celibata itd. Doktor crkvenoga prava Gero P. Weishaupt je za katolički blog kath.net nedavno izjavio: „Nažalost je to istina: „Frankfurtska razbojnička sinoda“ je stvarno žrtve spolnoga zlostavljanja instrumentalizirala kako bi proturila svoju anticrkvenu agendu.“ Glasnogovornik Organizacije za zaštitu žrtava klerikalnoga spolnoga zlostavljanja „Eckiger Tisch“ Matthias Katsch je za časopis Neues Ruhrwort također ukazao na istu stvar: „Ređenje žena i ukidanje celibata neće riješiti zlostavljanje (u Katoličkoj crkvi, op. a.), kako dokazuje na tisuće slučajeva zlostavljanja u Evangeličkoj crkvi“ koja već odavno poznaje kako ređenje žena tako i ukidanje celibata & Co. Temeljni zahtjevi zlostavljanih – primjerena financijska odšteta i osnivanje dobrotvornoga djela za oporavak žrtava („Opfergenesungswerk“) – uopće nisu bili tema Sinode. Na njemačkoj sinodalnoj stranputici se uopće ne radi o žrtvama kleričkoga zlostavljanja, već o konfliktu temeljnih kršćanskih pozicija. Slično je bilo i na Drugome efeškom saboru 449. godine kada je po nalogu patrijarha Dioskura u baziliku uletjela naoružana soldateska, heretični monasi i randalirajuća svjetina skupa s nekom egipatskom bratovštinom koja se inače skrbila za bolesne i ukop mrtvih. Ta se bratovština pod utjecajem masovne psihoze pretvorila u „toljagare“ koji su toljagama zatukli svakoga predstavnika pravovjerja. Papinski rimski delegat Hilarije jedva je živu glavu izvukao i o svemu izvijestio papu Leona I. koji je odbio zaključke Sinode i nazvao je „latrocinium“ – razbojničkom sinodom.
O teološkim mjestima
Ono što je posebno diskutabilno na njemačkoj sinodalnoj stranputici je pokušaj njemačkih biskupa da uvedu dodatna teološka mjesta (loci theologici) u kršćanski nauk. Španjolski teolog Melchior Cano (16. st.) nam je ostavio klasični i nenadmašni traktat (De locis theologicis / O teološkim mjestima) o teološkim izvorima iz kojih crpimo vjersku spoznaju. Cano razlikuje sedam (7) izvora koji su vlastiti teološkoj spoznaji (loci prorpii) i tri (3) koji su joj strani, nevlastiti. Prva dva mjesta ili izvora teološke spoznaje – kanonske knjige Svetoga pisma i predaja ili tradicija – čine Objavu i oni su konstitutivni, dok je ostalih pet od sedam navlastitih teoloških izvora interpretativnoga karaktera jer samo tumače ova prva dva izvora. Za katolike nikada ne može biti prihvatljivo protestantsko načelo „Sola Scriptura“ (Samo Pismo). Samo Sveto pismo uzeto za sebe može poslužiti kao kamenolom za sve moguće teološke arhitektonske konstrukcije ili kako je to William Shakespeare rekao: „Kako bi postigao svoj cilj i đavao citira Sveto pismo.“ Ostalih pet teološkoj spoznaji vlastitih izvora su: Katolička crkva, opći sabori, Rimska crkva, tj. papa, crkveni oci i teolozi. Preostaju još tri pomoćna mjesta teološke spoznaje koja nisu teologiji vlastita, a to su: ljudski razum, filozofija i povijest. Njemački kardinal i teolog Walter Kasper je svojevremeno htio da se i svijet ubroji među izvore teološke spoznaje, a Peter Hünermann je otišao još dalje kada je nekršćanske religije, društvo, kulturu i znanost ubrojio među loci alieni teološke spoznaje. Njemački sinodalni put tomu je pridodao i „znakove vremena“. Istina, Canov popis nije pretendirao na isključivost i sasvim je ispravno uključivati i druge, teološkoj spoznaji nevlastite izvore. Problem nastaje onda kada loci alieni avansiraju loci proprii i postanu mjerodavnim izvorom za kršćanski nauk, a upravo to hoće njemački biskupi.
Njemačka crkva pred šizmom?
Augsburški teolog i inicijator projekta „Youcat“ (katolički Katekizam za mlade) Bernhard Meuser je u nedavnome intervjuu za katolički portal kath.net govorio o tri stupnja crkvenoga raskola (shizme). Prvi je zajedničko manifestiranje naučavanja koja su u suprotnosti s univerzalnom (katoličkom) Crkvom. Na kath.net-ovo pitanje je li taj stupanj u Njemačkoj prekoračen odgovorio je ovako: „Da – nažalost je dostignut stupanj 2 od 3: Doista je većina katoličkih biskupa u Njemačkoj sudjelovala u zaključcima i pristala na proklamaciju nakana koje su nedvosmisleno u suprotnosti s važećim naukom Crkve. Time su javno prekršili obećanje svoje posvete za biskupe. Na odgovarajućem mjestu ono glasi ovako: „Jesi li spreman od apostola predani polog vjere, koji se uvijek i svugdje u Crkvi čuvao predati čistim i nepromijenjenim?“ Odgovor: „Spreman sam!“ Time smo faktično dospjeli u raskol, kaže Meuser. Ono što samo još nedostaje je stupanj 3: Službeno crkveno utvrđivanje i proglašavanje prekida ugovora s Crkvom. Prema Meuseru je taj korak sada neminovan, jer prema kanonu 751 Zakonika kanonskoga prava raskol se, ako je on stvarno prisutan, mora takvim javno i proglasiti.
Pecunia non olet?
Mnogi se pitaju kako se Katolička crkva u Njemačkoj takvo što smije uopće usuditi. Odgovor se nalazi upravo u onome što vatikanska diplomacija smatra svojim asom u rukavu za rješavanje svojih financijskih problema: njemački novac. Znaju njemački biskupi da Vatikan sve više ovisi o njemačkome novcu. Ali, zar će se Papa dati ucijeniti? Zar će dopustiti da prođu duboko nekatolički reformistički zahtjevi njemačkih biskupa? Kakav bi to utjecaj imalo na svjetsku Crkvu? I zar time njemački crkveni novci ne bi postali smrdljivi Judini škudi? Ali, zar nije opće poznato da novac ne smrdi – pecunia non olet?!
U drevnome Rimu su na cestama postojali pisoari u obliku amfore u koji su građani mogli urinirati. Taj urin bio je rimskim kožarima potreban za štavljenje kože budući da ustajali urin proizvodi alkalni amonijak potreban za štavljenje. Kako bi napunio prazne državne kase, rimski car Tit Flavije Vespazijan povećao je porez na javne zahode, tzv. centesima venalium. Po njemu se u Francuskoj i Italiji i dandanas javni zahodi zovu vespasienne odnosno vespasiani. Gaj Svetonije Trankvil (De vita Caesarum, VIII, 23) i kasnije Dion Kasije (Romanarum historiarum LXV, 14) prenose nam neku vrstu negodovanja koje je s obzirom na takvu vrstu poreza imao Vespazijanov sin Tit. Kako bi pred svojim sinom opravdao porez na urin, Vespazijan mu je iz jedne porezne škrabice izvadio novčić i stavio pod nos pitajući ga smrdi li („ad nares, sciscitans num odore offenderetur“). Nakon što je Tit zanijekao, rekao je Vespazijan: „A ipak je od urina uzet“ („Atqui e lotio est“). S vremenom je ta zgoda postala poslovična pa je iz nje nastala izreka: Pecunia non olet. Novac ne smrdi. Do danas se ta izreka održala kako bi se opravdalo stjecanje novca iz netransparentnih izvora prihoda i iz „prljava posla“.
Njemačka crkva zna da su mnoge druge mjesne crkve u svijetu i sam Vatikan itekako ovisni o njemačkome novcu. Između ostaloga, upravo je njemački novac 2014. godine spasio Franjevački red od insolvencije nakon dubioznih ulaganja u hotelski objekt u centru Rima s pogledom na kupolu svetoga Petra i nakon što je Švicarska blokirala račune Reda, jer je novac polagan u društva iz kojih se financirala trgovina drogom i oružjem. Tada su upravo franjevačke provincije njemačkoga govornog područja izvukle Red. Tadašnji generalni ministar Michael Anthony Perry je u otvorenome pismu braći Reda pisao kako Red ima „teške, naglašavam teške, financijske probleme s pozamašnim dugom“. Južnjaci nikada nisu znali s novcem niti su imali sjevernjačku odgovornost prema njemu. Nažalost! Smije li se, međutim, zbog novca Papa i sveopća Crkva dati ucjenjivati i praviti vjerske ustupke „nordijskim herezama“ (Alfons Liguori)? Nije li to ponovni skandal trgovanja oprostima zbog kojega se već jednom u povijesti podijelila Crkva u Njemačkoj?! Crkva u Njemačkoj želi da joj se progleda kroz prste pri svim njezinim reformnim ili bolje rečeno reformacijskim zahtjevima. Ona želi indulgenciju – oprost od svih vremenitih crkvenih kazni u naknadu za novac. Njemačka crkva želi da Papa i sveopća Crkva odustanu od toga da je proglase šizmatičkom sa svim crkveno-pravnim implikacijama. Ona hoće da je se u naknadu za novac proglasi naprednom Crkvom koja ide ukorak s vremenom i koja drugim crkvama prednjači u modernosti.
Novčić u ribi
Oči sviju uperene su sada u papu Franju. Sa zanimanjem i zebnjom očekuje se daljnji razvoj stvari i reakcija iz Rima. Pecunia non olet!? Novac ne smrdi!? Hoće li to biti reakcija iz Rima? Bumo videli. Bude li papa Franjo pristao na ucjene njemačkih biskupa i udijelio im „indulgencije“ u zamjenu za novac, onda ne samo da će smrdjeti novac, već i riba, i to od glave. Umišljena Crkva u Njemačkoj je poput Crkve u Laodiceji iz Knjige Otkrivenja. I njoj vrijedi ista opomena: „Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol“ (Otk 3). I umjesto da se Rim njoj za pomoć utječe i smatra je svojim asom u rukavu za rješavanje financijskih problema Crkve, možda bi bolje bilo staviti preda se Sveto pismo i slijediti ulomak iz Matejeva evanđelja:
„Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: „Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?“ „Plaća“, odgovori. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: „Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?“ Kad on odgovori: „Od tuđih!“, reče mu Isus: „Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta i naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se“ (Mt 17, 22-27).
Bolje novčić u ribi, nego riba koja smrdi od glave!
fra Pavo Filipović
