Rim je tražio – zapravo molio – njemačke biskupe da odstupe od svog Sinodalnog puta, koji zahtijeva značajne promjene u katoličkoj doktrini, sakramentalnoj praksi i upravljanju Crkvom. Nijemci su to odbili. Pri brzinama kojima se vozi na autocesti, nadolazeća nesreća bit će užasna.
Ono što se nedavno dogodilo u Rimu bilo je porazno za jedinstvo Crkve. Da će prijetnja podjele doći iz Njemačke apsolutno je očekivana u dugoročnom pogledu na povijest, ali ostaje pomalo iznenađenje da je do toga došla za vrijeme pontifikata pape Franje.
Dok je papa Franjo u početku sanjao o „siromašnoj Crkvi za siromašne“, umjesto toga uslijedio nam je program za bogate: Sveta pričest za one koji su razvedeni i ponovno vjenčani, veća kontrola biskupskih konferencija nad liturgijskim knjigama, pastoralni prioriteti su bili stavljeni u stranu pred seksualnim moralom i zagovaranje ideologije klimatskih promjena. Nema veze. Najbogatija od mjesnih Crkava sada je predana pobuni, i Rim ne može ništa učiniti u vezi s tim. Papa se protivi “nazadnosti“, ali se, u susretu s njemačkim biskupima, našao u blatu 70-ih. Ipak, ovaj put sve će biti drugačije. Ostatak Crkve nije u sličnom položaju. Stoga će sinodalni proces Svetog Oca o sinodalnosti za sinodalnu Crkvu uskoro postati sudar više vozila na autocesti.
Njemački biskupi – njih više od šezdeset – bili su u Rimu u pohodu ad limina, obaveznom periodičnom pohodu Svetom Ocu i Rimskoj kuriji, a posljednji takav je za njemačke biskupe bio 2015., prije Sinodalnog puta. To je prigoda za davanje izvještaja sv. Ocu o trenutnoj situaciji lokalne Crkve, ad limina je također namijenjena jačanju zajedničkih veza s općom Crkvom. Redovita rutina uključuje sastanke s pročelnicima raznih rimskih Dikasterija.
Nijemci su za vrijeme posjete ad limina dobili još nešto izvanredno, a to je “interdikasterijalni susret“, vatikanskim rječnikom rečeno. To je susret prefekata svih kurijalnih dikasterija. Sveti Otac ih saziva s vremena na vrijeme kako bi raspravljali o problemima šireg značaja. Izuzetno je rijetko da se “interdikasterij” održava u isto vrijeme kada je susret ad limina s biskupima iz neke zemlje. Najistaknutiji nedavni primjer bio je 1998., kada je održan interdikasterij s australskim biskupima. „Izjava o zaključcima” s tog sastanka, koju su potpisale sve strane, obvezala je biskupe da okončaju niz liturgijskih zloporaba i doktrinarnih pogrešaka.
Nažalost, ovaj put nije bilo takvog konsenzusa. Iako je papa Franjo prvotno trebao prisustvovati interdikasterijalnom susretu, on to nije učinio. On se prethodnog dana osobno susreo sa svim njemačkim biskupima. Interdikasterijalnim susretom je tako predsjedao kardinal Pietro Parolin, vatikanski Državni tajnik, a govorili su kardinal Luis Ladaria, prefekt Dikasterija za nauk vjere, i kardinal Marc Ouellet, prefekt Dikasterija za biskupe.
Novinari su se začudili da kardinal Luis Tagle, prefekt Dikasterija za evangelizaciju, nije imao zapaženu ulogu. Njegov bi Dikasterij trebao imati najviši rang u reformi kurije koju je proglasio papa Franjo ranije ove godine. S obzirom na to da se ovaj interdikasterijalni susret odvijao upravo onako kako bi se odvijao prije nedavne reforme, čini se da reforma ima manje nego što se čini na prvi pogled.
Kardinal Parolin, jezikom koji je očito namjeravao evocirati sjećanje na protestantsku reformaciju, upozorio je Nijemce da riskiraju „reformu Crkve, a ne reformu u Crkvi“. Prvo je put u raskol; potonje je stalna zadaća Crkve semper reformanda — Crkve koja se uvijek reformira da bude i dalje onakva kakvom ju je Krist utemeljio.
Kardinali Ladaria i Ouellet su za vrijeme susreta iskreno i otvoreno govorili o tome kako je njemački Sinodalni put postao nepopravljiv. Kardinal Ouellet pozvao je na „moratorij“. Nijemci su to glatko odbili. Odlučni nastaviti, planiraju krenuti naprijed s onim stvarima koje su u njihovoj lokalnoj vlasti. Nijemci će nametnuti dublja pitanja za sveopću Crkvu za vrijeme Sinode o sinodalnosti u listopadu sljedeće godine.
Tako je nastala još veća kriza.
Sukob između njemačkih biskupa i Rima je ovime još više povećan, a zahuktat će se još više kroz idućih godinu dana. Sinodalni proces Svetog Oca o sinodalnosti za sinodalnu Crkvu sada će u potpunosti biti obuzet njemačkim pitanjem, budući da biskupi iz cijelog svijeta iznose iste stavove kao kardinali Ladaria i Ouellet, ali bez diplomatskog jezika koji se uobičajeno koristi u Rimu.
Papa Franjo je nemoćan učiniti bilo što u vezi s ovim problemom, ali mu ne nedostaje pokušaja. Promatrači modernog papinstva primjećuju da papa Franjo ima najautokrativniji stil upravljanja od bilo kojeg pape od pape Grgura XVI. (1831.-1846.). Ipak, njegovo korištenje autoriteta često je neučinkovito.
Pokušao je zaustaviti njemački Sinodalni put. Napisao je — osobno, bez pomoći savjetnika, kako je kasnije sam papa otkrio — poduže pismo svim njemačkim katolicima u lipnju 2019., upozoravajući ih da ne idu putem koji su zacrtali. Svejedno su to učinili.
U protekle tri godine, jasne izjave koje osuđuju njemački proces stigle su iz najviših kurijalnih Dikasterija, pa i iz Državnog tajništva. Svaka molba za odlaganjem daljnjeg rada Sinodalnog puta je odbačena. Razlika je ovoga puta bila u tome što su Sveti Otac i njegovi glavni suradnici, umjesto da budu kritizirani na tiskovnoj konferenciji u Njemačkoj, razgovarali izbliza i osobno, licem u lice s njemačkim biskupima.
Nije jasno što još papa Franjo može učiniti. Ne tako davne 2017. godine, pisao je svećenicima u Ahiari u Nigeriji, koji su godinama prosvjedovali protiv biskupa kojega je imenovao Benedikt XVI. Sveti Otac je zahtijevao da „moraju jasno očitovati potpunu poslušnost papi” i „moraju biti voljni prihvatiti biskupa kojega papa pošalje i imenuje”, osam mjeseci kasnije, papa Franjo je smijenio biskupa. Prkosni svećenici dobili su taj obračun.
Ove je godine velik broj klerika u Siro-malabarskoj Crkvi u Kerali (pokrajina u Indiji) odbio slijediti liturgijske odluke koje je njihova Sinoda donijela još 90-ih. Papa Franjo je odredio da se moraju pokoriti odlukama Sinode. Oni su to odbili, a prosvjedi koji su uslijedili uključivali su spaljivanje slika njihovih biskupa i stavljanje biskupskih rezidencija pod opsadu. Oglušili su se na odredbu Svetog Oca.
Čak se ni u Rimskoj kuriji posljednjih godina zakonski dekreti pape Franje koji se odnose na financijska izvješća i vlast nisu provodili prema rokovima koje je papa odredio. Kolaps papinske vlasti je velika kriza za Crkvu. Kolaps je sada evidentan, a njemački prkos uzet će puno od onog autoriteta koji je još ostao papi Franji.
