Mnogo je tinte proliveno u posljednje vrijeme o njemačkom sinodalnom putu – i to s pravom. Uostalom, ne događa se svaki dan da cijela biskupska konferencija proturječi Vatikanu i inzistira na tome da će nastaviti sa svojim “reformama”, bez obzira koji im rimski dikasterij govorili da prestanu.
Ali ono o čemu malobrojni crkveni analitičari u ovom trenutku raspravljaju nije trenutno stanje Katoličke Crkve u Njemačkoj, već protestantske. Svi se slažu da Katolička Crkva u Njemačkoj gubi članove (osobito među mladima) i da taj proces ne pokazuje znakove usporavanja. Doista, čini se da se ubrzava. Ali isti se proces događa i u njemačkim protestantskim crkvama, i to u još većoj mjeri. U Njemačkoj ima oko 20 milijuna protestanata, a ipak samo oko 1 milijun redovito sudjeluju na njihovim službama.
Zašto je to važno? Jer činjenica opadanja protestanata u Njemačkoj dovodi u pitanje logiku njemačkog sinodalnog puta, koji su vodeći njemački biskupi opisali kao proces osmišljen za uvođenje liberalnih reformi u crkveni nauk i praksu i za koje su izjavili da su apsolutno potrebni ako Crkva u Njemačkoj ima ikakvu nadu da će preokrenuti svoj konačni pad u demografsku irelevantnost.
Ali ova logika je proturječna kada se primijeti da su različite protestantske crkve već uvele većinu tih istih reformi, ali s malim učinkom. Oni već zaređuju žene i imaju žene biskupe, imaju oženjeni kler, blagoslivljaju istospolne zajednice, dopuštaju kontracepciju, zatvaraju oči pred predbračnim seksom, dopuštaju međusobno pričešćivanje, decentralizirani su (sinodalni!) u svojoj organizacijskoj strukturi, i smatraju da bi abortus, iako nije moralno idealan, trebao ostati široko legalan. Oni imaju ovakva stajališta već dugi niz godina, a opet, da ne bude zablude, i oni su u slobodnom padu.
Pomislili biste da biskup Bätzing, kardinal Reinhard Marx i drugi njemački prelati to znaju. Ipak, biskup Bätzing, u pokušaju da opravda radikalne promjene u crkvenom učenju koje predlaže Sinodalni put, izjavio je Nov. 15 u Rimu, “Mene osobno jako pogađa što toliko ljudi napušta Crkvu. Time daju glas i pokazuju mi da se više ne slažu s načinom na koji se Crkva predstavlja. Razlozi su svakako različiti i većinom opravdani.”
Možete poduprijeti logiku te izjave kako biste utvrdili da su u svijesti njemačkog episkopata razlozi zašto katolici bježe od Crkve to što je Crkva na pogrešnoj strani povijesti u cijelom nizu pitanja jer je to blisko i drago sekularnim liberalima. I njemački biskupi slažu se da Crkva griješi po ovim pitanjima, zbog čega biskup Bätzing naziva “opravdanim” one koji odlaze.
Ali biskup Bätzing ne spominje pad članova protestantskih crkava, koji se događa čak i u većom broju. Postoji kontrolna skupina u ovom velikom crkvenom eksperimentu modernizacije, a ta skupina je protestantska Njemačka, koja je odavno usvojila promjene u doktrini i disciplini za kojima su toliko žudjeli biskup Bätzing i drugi njemački biskupi. A te promjene nisu nimalo pomogle protestantima. Ako ništa drugo, te su se promjene poklopile s povećanim padom.
Stoga je od ključne važnosti, budući da broj nereligioznih raste po milijunima svake godine, da dijagnosticiramo pravu prirodu krize kako bi naša evangelizacija mogla ispravno razumjeti svoju publiku. A to je da kriza nije uzrokovana kontra-kulturnim stavovima Crkve o raznim gorućim pitanjima. Radi se o mnogo dubljoj krizi vjere u temeljnu nadnaravnu poruku kršćanstva. Odnosno, drugim riječima, kriza de facto ateizma uzrokovana samim kulturnim zrakom koji udišemo na Zapadu.
Primjer liberalnog protestantizma u Njemačkoj (i drugdje) pokazuje da kriza nije kriza neslaganja oko pitanja kao što su spol ili rod, već prije kriza uzrokovana daleko dubljim egzistencijalnim nevjerovanjem u bilo što nadnaravno i, sasvim sigurno, nevjerovanje u bilo kakvo “posebnu” objavu koje se mnogima s ovim sekularnim svjetonazorom čini beznadno “isključujućim”.
Upravo tu kulturu latentno ateističke moderne sekularnosti Nijemci žele poboljšati. Ovo je doista suludo i naveliko naivno, pa će stoga njihov recept za “reformu” biti krajnje beskoristan.
Beskrajni površni komentari progresivnih Nijemaca o potrebi za “radikalnom inkluzijom” su u konačnici besmisleni.
Koga i što treba “radikalno uključiti”? Takozvane rasiste? Negatore klimatskih promjena? Bijelce? Poštovatelja latinske mise? Očito ne, što znači da je upotreba riječi “inkluzija” samo šifra za uvođenje spolno-rodne revolucije sekularnog modernizma, dok se cijelo vrijeme autokratski “isključuje” svakoga tko ne podržava “LGBTQ” agendu. U stvari Crkva je već radikalno i univerzalno uključiva. Ne odbija ni jednu jedinu dušu voljnu tražiti put k svetosti.
Problem s kojim imamo posla su de facto ateisti koji više vjeruju u sekularni modernizam nego u Krista Katoličke Crkve.
