U sporu između Njemačkog sinodalnog puta i Rima oko toga smiju li laici držati homilije na svetoj misi, Nijemci se protiv njega služe argumentima samog pape Franje.
Ako laik može voditi vatikanski dikasterij, možda objavljujući upute koje dijecezanski biskup mora poštovati, kako je moguće da laici ne mogu propovijedati na običnoj misi radnim danom u Njemačkoj, pogotovo kada se zajednica sastoji od samo nekoliko starijih vjernika? Nije li ovo prvo puno veći pomak od ovo drugog?
Ako 20% članova s pravom glasa sljedeće biskupske sinode nisu biskupi, nego laici, kako Vatikan može ne odobriti laičko propovijedanje?
Ako vlast u Crkvi drži papa, zašto on ne može odobriti što god želi? To je dobro pitanje.
Da pojednostavimo stvari, tijekom nekoliko stoljeća nakon protestantske reformacije, čvrstu obranu Petrove službe mnogi su shvaćali kao pogled na Crkvu u kojoj je papa imao svu moć upravljanja, a koju je on potom delegirao svojim delegatima, biskupima diljem svijeta. Kad je Prvi vatikanski sabor naučavao da papa ima “univerzalnu jurisdikciju” nad cijelom Crkvom, to se gledište ukorijenilo u mnogim katoličkim razmišljanjima.
Drugi vatikanski sabor nastojao je ispraviti to gledište. Naučavao je da biskupi nisu “namjesnici rimskog prvosvećenika”, već “namjesnici Kristovi” – sami odgovorni u svojim biskupijama.
Zakonik kanonskog prava, ažuriran 1983., jasno govori da su “Za vlast upravljanja, koja u Crkvi postoji po božanskom ustanovljenju, a naziva se i vlast jurisdikcije, sposobni su, prema odredbi pravnih propisa, oni koji su obilježeni Svetim redom” (129). Kanon 1009 dodaje: “Stupnjevi su episkopat, prezbiterat i đakonat. Podjeljuju se polaganjem ruku i posvetnom molitvom koju za svaki pojedini stupanj propisuju bogoslužne knjige”.
To se očito promijenilo u ožujku 2022., proglašenjem novog ustava Rimske kurije, Predicate Evangelium, koji je dopuštao imenovanje laika na čelo rimskih odjela.
Upitan o tome na tiskovnoj konferenciji koja je uslijedila, otac isusovac (sada kardinal) Gianfranco Ghirlanda, vodeći pravni sastavljač dokumenta, izjavio je da “moć upravljanja u Crkvi ne dolazi od sakramenta Svetog reda, nego od kanonske misije” – što znači delegiranje od samog pape.
Tako je otac Ghirlanda putem konferencije za tisak, pokušao razriješiti kompleksno pitanje teološke i kanonske rasprave. Uistinu, činilo se da je, govoreći u ime pape Franje, jasno učenje Drugoga vatikanskog sabora zapravo umanjeno, ako ne i stavljeno po strani. Da upotrijebim omiljenu frazu pape Franje, otac Ghirlanda je promicao “nazadno” gledište, odmičući se od Drugog vatikanskog sabora u korist razmišljanja povezanih s Prvim vatikanskom saborom
Do sada nijedan laik nije imenovan za voditelja dikasterija u Rimu koji vrši upravljanje. Ali u Njemačkoj postoje laici koji drže homilije na svetoj misi iako je to protivno liturgijskim pravilima, a Njemački sinodalni put želi da to postane odobreno i redovno.
Prošli tjedan, biskup Georg Bätzing iz Limburga, predsjednik Njemačke biskupske konferencije, ponovio je svoje zahtjeve po tom pitanju, tvrdeći da Rim može jednostavno odobriti ovu promjenu. A argument je uvjerljiv.
Ako laikinja može upravljati svim bogoslovijama diljem svijeta, zašto ne bi mogla propovijedati homiliju kad ih posjećuje?
Kad bi se pritisnulo na nedosljednost, Rim bi povukao razliku između liturgijske uloge i uloge upravljanja. Ali propovijedanje homilije nije poput posvećivanja euharistije ili odrješenja grijeha, gdje je to sposoban činiti samo zaređeni svećenik.
Njemački sinodalni put to dobro zna i stoga će nastaviti gurati. Kardinal Roche može odgovoriti samo svojim autoritetom koji je sada slabiji nego što je bio prije. Doista, zamislite da je kardinal Roche laik, kao što bi možda mogao biti njegov nasljednik. Tada bi laik odbio biskupa Bätzinga, prvi koristeći svoju delegiranu ovlast, da poništi autoritet potonjeg iz svetog reda.
Taj čudan scenarij bio bi dobar primjer koji je trebalo iznijeti kardinalu Ghirlandiu na tiskovnoj konferenciji.
