I mi slobodno možemo reći da živimo u znakovima kraja svijeta – vidimo i potrese i ratove i pandemiju i bezvjerje. No to su znakovi koji nas opominju na ono što je, kako kaže papa emeritus, ključno – a to je biti budan.
Prva adventska B
Draga braćo i sestre, započeli smo danas naš adventski hod, novu liturgijsku godinu, novi početak. Liturgija nas u prvoj nedjelji adventa poziva na bdjenje, na budnost ili možemo reći na spremnost da svakog trenutka pođemo u susret Gospodinu kad dođe! I sama riječ Advent dolazi zapravo od latinske riječi avenire što znači dolazak. Zato se u našem narod za advent kaže i došašće.
Adventsko vrijeme govori nam o dva Kristova dolaska – o onomu koji se već dogodio u povijesti njegovim utjelovljenjem i rođenjem i o onome koji će biti na koncu svijeta kad će se on pojaviti kao Sudac svega svijeta tako da ga svako oko može vidjeti. Vjerujem da ste se svi ponekad našli negdje u mraku, možda na ulici, ili na nekom putu. Ispred sebe ste vidjeli svijetlo no niste znali koliko još ima do cilja – 100 metara ili 1 kilometar. Isto tako su i starozavjetni proroci budno iščekivali Spasiteljev dolazak ne znajući hoće li to biti sutra ili za 500 godina. Tako i mi danas očekujemo Kristov drugi dolazak ne znajući ni dana ni časa. Zato nas Isus poziva na budnost – da budemo budni i pripravni jer u dan kad i ne mislimo Gospodin će doći. Ova kratka prispodoba o domaćinu koji je otišao na put i o slugama kojim je povjerio upravu nad kućom, ističe koliko je važno da budemo spremni prihvatiti Krista kad iznenada dođe.
U svojoj Eshatologiji, najdražem mu djelu kako je sam rekao, papa Benedikt vrlo lijepo je opisao što znači biti budan, što znači budno iščekivati. U današnjem evanđeoskom ulomku ne spominju se prirodni znakovi, no oni obično uvijek idu uz govor o Kristovom ponovnom dolasku. U navedenom djelu sadašnji papa emeritus, kao mladi teolog piše kako ti znakovi o kojima Isus govori, potresi, poplave, ratovi, progonstva nisu ostavljeni samo za konačni znak, nego su naprotiv, ti znakovi prisutni u svakom vremenu kao opomena. Zbog toga je svim naraštajima moguće doživjeti sebe kao one koji žive u vremenu ovih znakova o kojima Isus govori i povezati ih sa stvarnošću u kojom se trenutno nalaze. I mi slobodno možemo reći da živimo u znakovima kraja svijeta – vidimo i potrese i ratove i pandemiju i bezvjerje. No to su znakovi koji nas opominju na ono što je, kako kaže papa emeritus, ključno – a to je biti budan. Isus u evanđelju govori: Što vama kažem, svima kažem: Bdijte! Dakle, odgovor na znakove jest biti budan i iščekivati, biti spreman za susret. Ako živimo u vremenu iščekivanja, onda ćemo sami po sebi već početi obnavljati svijet jer ćemo se truditi živjeti u skladu sa Zakonom Onoga koga iščekujemo. U suprotnom događa se ono o čemu piše Izaija, prorok došašća. On uviđa mane svoga naroda i u jednom trenutku kaže: “Nikog nema da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim“. Kako ostati ravnodušan na taj opis? Kao da odražava neke slike ovog našeg postmodernog svijeta: gradovi gdje život postaje anoniman i horizontalan, gdje se Bog čini odsutnim i čovjek jedinim gospodarom, kao da je on tvorac svega i svime ravna – sve kao da ovisi jedino o čovjeku. A katkad, u ovome svijetu koji izgleda malne savršenim, događaju se potresne stvari, bilo u prirodi bilo u društvu, zbog čega mislimo da se naizgled Bog povukao, da nas je, tako reći, prepustio nama samima. Stoga je važno je znati koga iščekujemo, jer svako iščekivanje koje ne očekuje Krist jest isprazno zaključuje papa emeritus. A ako idemo u susret Onome koga prepoznajemo u znakovima nema razloga za strah. Bog nas nije ostavio, i neće nas ostaviti ako mi ne ostavimo njega. Stoga, ako smo u svako vrijeme spremni za susret s Kristom može li nas pandemija rastaviti od ljubavi Kristove?
Draga braćo i sestre, Došašće je, kako vidimo, vrijeme priprave i nade. Mi se obično za Božić pripremamo s ispovijedi. No neka nam to ne bude samo puki običaj nego istinska promjena života. Neka naš život nakon ispovijedi zaista bude novi život. Sad je vrijeme da kroz došašće sagledamo naš život – što nas dijeli od Gospodina a što nas njemu približava. Ako zađemo u našu nutrinu naići ćemo na neprijatelje našeg života koje su sveti oci promatrali u tri vida: požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Požuda tijela nije samo bludnost, to je i želja za komocijom, za biranjem lakšeg puta, za izbjegavanjem žrtve. Požuda očiju potpomaže požudu tijela sve moramo vidjeti, sve prokomentirati. Te dvije požude zaokružuje oholost života. Postajemo umišljeni i nitko nam nije ravan.
No budući da Gospodin ide prema nama, moramo se za to pripraviti. Lijek za ove tri smetnje našeg života su molitva, mrtvljenje i redoviti ispit savjesti. Nastojmo kroz ovo Došašće odlučiti više moliti, možda ne vremenski više nego sabranije, pozornije. Izdvojimo bar i 10 minuta u danu kada ćemo u potpunoj, šutnji slušati u našoj nutrini Božji glas. U toj šutnji prikažimo se Gospodinu da očisti naše srce kako bi bilo spremno da na dan Božića to naše prevrtljivo srce postane jaslice u kojima će se Mali Isus roditi. Mrtvljenje ili pokornička djela opominju naše tijelo da nije ono glavno, da svoj pogled mora upraviti prema nebu. Mala pokornička djela kao što su ustajanje na prvi alarm, uzeti više one hrane koju manje volimo ili imati strpljenja s osobom koja nam nije draga mogu nam puno pomoći u pobijedi nad našim tijelom koje traži naslade. I na koncu važno je svaki dan prije počinka ispitati svoju savjest što smo dobro a što loše učinili te odlučiti loše ispraviti a dobro umnožiti.
Draga braćo i sestre, u ovom vremenu iščekivanja Kristovog rođenja neka nam zagovor Djevice Marije, koja je Isusa nosila devet mjeseci u svojoj utrobi, bude na pomoć da u šutnji i osluškivanju Božje riječi možemo dočekati Isusovo rođenje. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
