Nakon tragičnog požara 2019. koji je uzrokovao katastrofalnu štetu na katedrali Notre-Dame de Paris, uslijedila je intenzivna rasprava o tome treba li obnoviti veliku crkvu onako kakva je bila ili na suvremen način.
Konsenzus svijeta i francuske vlade bio je da se obnovi biser Pariza kakav je bio. Međutim, liturgijski namještaj tretiran je drugačije, a pariška nadbiskupija odlučila se za novi namještaj umjesto da ga obnovi u prijašnjem duhu.
Nastali namještaj, uključujući oltar, krstionicu, svetohranište, ambon i biskupska stolica, bili su kontroverzni. Unatoč tome, umjetnik, Guillaume Bardet, tvrdio je da je namještaj ponizan i “usredotočen na vječno”, slijedeći naputak pariškog nadbiskupa da namještaj treba imati “plemenitu jednostavnost” i poštivati “duh katoličke liturgije, prema značenjima i normama uspostavljenim nakon Drugog vatikanskog koncila”.
Međutim, dokumente Drugog vatikanskog koncila i kasnije crkvene dokumente, opisuje se drugačija vizija svetog prostora u suprotnosti s onom stvorenom u Notre Dameu.
Bardet navodi da “veličanstvenost [katedrale] poziva na poniznost”, osjećaj koji se jasno odražava u njegovom namještaju koji koristi apstrakciju, ekstremnu jednostavnost forme i običan brončani završetak kako bi se navodno priklonio kamenoj zgradi oko njih. Bardet je doista u pravu kada kaže da katedrala poziva na poniznost: Svaka crkva diljem svijeta to čini u svom pozivu da dođeš pred Božju prisutnost.
Pitanje, dakle, nije treba li biti poniznosti, nego tko ili što bi trebalo biti ponizno. U ispitivanju dokumenata Crkve jasno je da namještaj, prije svega oltar, zapravo treba uzvisiti, jer oni dijele stvarnost Kristove prisutnosti u Euharistiji, Riječi i njegovim služiteljima.
Crkva uči da “iznad svega glavni oltar treba biti postavljen i izgrađen tako da se uvijek vidi kao znak samoga Krista […] kojemu se duguje najveće poštovanje” te da “autor svetosti je sam prisutan” (Eucharisticum Mysterium).
Nasuprot tome, ljudsko srce treba imati poniznost. Kada netko uđe u crkvu poput Notre Dame sa svojom ogromnom veličinom, visinom i strahopoštovanjem od vitraja, svatko može osjetiti nesvjesnu poniznost srca. Liturgijski namještaj trebao bi pomoći da se poveća taj osjećaj pobožne poniznosti za svakoga tko ulazi u crkvu, a još više za vjernike koji sudjeluju u liturgiji, kako navodi Sacrosanctum Concilium.
Umjesto jasnih i apstraktnih nacrta, Koncilski dokument o svetoj liturgiji poziva sve svete prostore i nacrte da “teže plemenitoj ljepoti”. Koncept “plemenite ljepote” nasuprot “plemenite jednostavnosti” jedan je od najneshvaćenijih dijelova Sacrosanctum Conciliuma. Izraz “plemenita jednostavnost” često se koristi kao dokaz da je Drugi vatikanski sabor naložio apstraktne i neukrašene crkve i namještaj. Isti termin koristila je i pariška nadbiskupija kao objašnjenje za novi namještaj.
Međutim, u kontekstu, ovaj pojam se uopće ne odnosi na umjetnost i dizajn. Umjesto toga, ona se odnosi na obrede Crkve, pozivajući na revizije kako bi ih vjernicima učinili jasnijima i razumljivijima, dok se još uvijek prisjećaju njihove svrhe u štovanju Boga.
Kada se koncilski oci obraćaju svetom dizajnu četiri poglavlja kasnije, “plemenita jednostavnost” se nigdje ne može naći; umjesto toga, koristi se izraz “plemenita ljepota”. U oba konteksta “plemenita” znači ljepota koja je velika, impresivna i izvrsna u svim kvalitetama. To je suprotno od modernog nagona prema apstrakciji i minimalizmu koji je izložen u novom namještaju.
“Čiste linije” i skroman dizajn nisu ono što Crkva propisuje, već su zapravo suprotno. Papa Ivan Pavao II. piše u Ecclesia de Eucharistia: “Poput žene koja je pomazala Isusa u Betaniji, Crkva se nije bojala “ekstravagancije”, posvećujući najbolje od svojih resursa izražavanju svog čuđenja i klanjanja pred nenadmašivi dar Euharistije.” Za povijesnu katedralu, koja je prepuna vitraja i kamenih svodova u kombinaciji s obnovom vrijednom 760 milijuna dolara, teško je pomiriti novi namještaj kao da ima privid “plemenite ljepote”.
Naposljetku, Bardet je u pravu kada kaže da liturgijski namještaj treba biti “usredotočen na vječno”. Sakralna umjetnost i dizajn trebaju biti transcendentni, kako bi izvukli ljude iz sebe i u carstvo Boga. Ovo se prije svega postiže ako su “sve stvari odvojene za uporabu u božanskom bogoslužju doista vrijedne, lijepe, znakovi i simboli nadnaravnog svijeta”, prema Sacrosanctum Concilium. Katolička Crkva koristi mnoge znakove i simbole kako bi prenijela da njezino štovanje nadilazi vrijeme i prostor, povezujući nebo i zemlju.
Na primjer, oltar nadilazi svoj identitet kao komad “namještaja” i povezuje se na mističan način s oltarom Židovskog hrama, stolom Posljednje večere, Kristovim grobom, tijelom Kristovim i vječnom gozbom Nebeskog Jeruzalema. Kao što Međunarodni odbor za engleski jezik u liturgijskom obredu posvećenja crkve i oltara objašnjava, citirajući svetog Ivana Zlatoustog, “oltar je Krist”.
Novi brončani oltar u Notre Dameu pokušava postići taj transcendentalni simbolizam i opisan je kao simbol “kamena uzetog sa zemlje za žrtvu, pripremajući se kao bratski stol za Gospodnju večeru”. Kao što je to bilo namijenjeno, odnos simbola i simboliziranog je zbunjen: Ovaj brončani oltar je namijenjen da simbolizira kamen, dok Crkva poziva na oltar “od prirodnog kamena” koji je namijenjen da simbolizira Krista (Opća uputa Rimskog misala, 301).
Umjesto bogate simbolike koju je zamislila Crkva, oltar u Notre Dameu prikazuje nerazumijevanje sakramentalne i liturgijske teologije, kao i uznemirujuću sličnost s profanim stolovima za kavu koje je također dizajnirao Bardet. Ovaj namještaj i drugi u cijeloj katedrali ne pokazuju ni nadnaravni simbolizam ni vrijednost i ljepotu, kao što se zahtijeva u Sacrosanctum Concilium.
Katolička Crkva ima snažnu liturgijsko-sakramentalnu viziju kada je riječ o svetim prostorima. Ova vizija je često razvodnjena onim što ljudi “misle” o Drugom vatikanskom saboru, umjesto njegovih stvarnih tekstova ili učiteljskih dokumenata koji su uslijedili. Pomno čitanje ovih dokumenata pokazuje viziju sjaja koja je usredotočena na Krista i liturgiju i ispunjena plemenitom ljepotom i transcendentnošću. Tu viziju mogu i trebaju ostvariti župe, umjetnici i arhitekti posvuda.
