Zašto liturgijska reforma iz 1960-ih i 1970-ih nije uspjela ostvariti novo proljeće u Crkvi?
U čemu je tajna privlačnosti stare Latinske mise – gdje tražiti razlog tj. razloge iznenađujućeg preporoda u današnje vrijeme, kada je većina ljudi koji je slave ili pohađaju rođena nakon 1970. godine? I koliko je ovaj razvoj dobar za Crkvu i za Novu evangelizaciju? Kako bismo mogli odgovoriti na ova pitanja, moramo se ispravno postaviti prema značenju Nove evangelizacije i načinu kako se liturgija u nju uklapa. Mogu se predložiti brojne vrijedne formulacije, ali biskup Dominique Rey nudi uistinu jezgrovit i razuman odgovor:
Nova evangelizacija nije ideja ili program: to je zahtjev da svatko od nas dublje upozna osobu Isusa Krista i time postane sposobniji voditi druge k Njemu. Jedini način da to započnemo jest kroz svetu liturgiju, a ako liturgija na neki način nije kakva bi trebala biti, ili ja nisam pravilno pripremljen, taj susret s Kristom bit će otežan, nova evangelizacija će patiti…
Povijest evangelizacije kroz stoljeća pokazuje kako su veliki misionari bili i veliki ljudi molitve, a osobito autentične pobožnosti. Također pokazuje korelaciju između kvalitete i dubine liturgijskog života i apostolskog djelovanja… Nova evangelizacija se mora usidriti u dubokoj euharistijskoj i liturgijskoj obnovi.
Odlomak iz Noble Beauty, Transcendent Holiness: Why the Modern Age Needs the Mass of Ages, Kwasniewski Peter, Angelico Press 2017.
