Skrenuo bih pažnju čitatelja na zanimljivo predavanje nadbiskupa Charlesa J. Chaputa, na sveučilištu Notre Dame, u kojem govori o katoličanstvu u Americi uoči predsjedničkih izbora, te o općem stanju Crkve u svijetu.
Prenosimo jedan odlomak:
Katolici danas, a ja sam jedan od njih – osjećaju veliku nelagodu zbog opadanja broja vjernika i sakramentalnog života. Očito je da moramo učiniti sve što možemo kako bismo vratili mlake vjernike natrag u aktivan život Crkve. No, ne smijemo se bojati ni manje, prozračene Crkve – ako su joj članovi vjerniji, revniji, više misionarski nastrojeni i više se zalažu za svetost. Osigurati da se ovo dogodi je zadatak nas biskupa.
Gubitak onih članova Crkve koji su to samo po imenu je imaginarni gubitak. Možda je čak iskrenije i za one koji odlaze, a i zdravije za one koji ostaju. Trebamo se usmjeriti na predanost u vjeri, a ne na brojke ili institucionalnu snagu Crkve. Nemamo se čega bojati dok god djelujemo s vjerom i hrabrošću.
Moramo razgovarati otvoreno i iskreno. Moderan birokratski život, čak i u Crkvi, je neprijatelj iskrenosti i istine. Živimo u vremenu u kojem buja subverzija jezika. Evo jednog primjera: Teolog u mojoj biskupiji je nedavno naveo “uključenost/inkluziju” kao jednu od ključnih poruka Drugog vatikanskog sabora. Ipak, prema mojim saznanjima, riječ “uključenost” nije ni postojala 1960-ih godina i nigdje se ne pojavljuje u Saborskim dokumentima.
Ako “uključenost” znači da bismo morali biti strpljivi i osjetljivi kada pozivamo ljude na odnos s Isusom Kristom, onda da, zasigurno bi trebali biti uključeni. Ali ako “inkluzija” znači uključiti ljude koji ne vjeruju u ono što uči vjera Katoličke Crkve i ne žele mijenjati svoj život prema onome što Crkva drži istinitim, onda je inkluzija jedna vrsta laži. I to ne samo laž, nego čin izdaje i nasilja nad pravima onih koji zaista vjeruju i traže život u skladu s Božjom Riječi. Uključivanje zahtijeva obraćenje i promjenu života; ili barem iskrenu želju za promjenom.
Ovo govorim ne zbog legalizma ili nedostatka ljubavi. To je jednostavno iskrenost. I ne može biti stvarne ljubavi bez iskrenosti. Moramo biti vrlo oprezni kako ne bi sami sebe hipnotizirali svojim riječima i snovima. “Nova evangelizacija” u osnovi se ne razlikuje od “stare evangelizacije.” Ona počinje s osobnim svjedočanstvom i djelovanjem, te s iskrenim prijateljstvima među predanim katolicima- ne s birokratskim programima ili elegantnim planovima. Ove stvari mogu biti važne, ali one nisu u srcu stvari.
Kad sam bio ređen za biskupa, jedan stari i mudar prijatelj mi je rekao da svaki biskup mora biti dijelom radikalan, a dijelom i kustos u muzeju – radikalan u propovijedanju i življenju Evanđelja, ali također i zaštitnik kršćanskog pamćenja, vjere, baštine i priče koje nas ugrađuju u jedno Tijelo vjernika kroz stoljeća.
