U zraku se osjeća da živimo na kraju jedne epohe, da su pred nama veliki potresi, prevrati, promjene… Najjasniji znak je da o tome već pričaju frizerke, prodavači krumpira na pazaru i automehaničari. To je, gotovo isto kao u slučaju napuhanog burzovnog balona, neposredni signal da nam predstoji slom. Tko je ikad čuo od šalterske službenice da te onako usput i sasvim ozbiljno pita što misliš o slavnovladajućem papi ovom ili onom? Hej, pa to nije tema o kojoj se razgovara na šalterima, osim ako voda nije došla do grla, možda čak i do frizure, pa se ljudi nekontrolirano batrgaju i mašu rukama upomoć. Osjećaju se kao napuštena djeca, usamljeno, izgubljeno, vide da „ćaća pije i mater bije“ i od srama šute ili sramežljivo pitaju.
Hrvatska je, doduše, poseban slučaj. Taman smo se smirili, obnovili hrvatsku državnost, izborili se za kakvu-takvu nezavisnost, riješili se zabrana ove ili one vrste, npr. da ne smiješ vijoriti povijesnu hrvatsku zastavu i pjevati one staromodne budnice, danas tako dosadne, ili osnovati vlastito poduzeće. I onda je krenulo iznova. Shvatili smo da nas nema. Točnije, da nas neće biti za pedesetak godina, pa se onda čovjek pita: Čemu sve? Čemu je onaj siromah izgubio pola lubanje zbog plastičnih ploča s ćiriličnim natpisom, kad je taj natpis zapravo, kao i onaj latinični uostalom, tek skorašnji arheološki dokaz da su na ovim prostorima dva izumrla naroda početkom 21. stoljeća rabila dva pisma? Jako zanimljivo, zar ne?
Ovo je i europski problem. Mislim, ne da je ovo hrvatski problem o kojem se majčica Europska unija skrbno brine. Taman posla, nema takvog nazovieuropskog unijinog problema u Hrvatskoj, mi smo nokti na tijelu Europe: po volji ih lakiraš, po volji šišaš. Ne, ovo je pravi pravcati europski problem, možda čak više nego hrvatski. Koji točno problem? Taj da nas zapravo više nema, da smo nepovratno izgubljeni, da je Europa – što god da jest – prošlo svršeno vrijeme. Nova Kapadocija.
Mi smo u šah-matu svojom krivicom. U čemu se sastoji taj šah-mat, a u čemu je naša krivica? U ovom je šah-mat: Na stari kontinent dolaze ljudi koji moraju doći i koje mi moramo primiti, a koji će nužno izmijeniti europsko lice, srce i jezik. Nema izlaza, šah-mat.
Ti ljudi koji dolaze, oni su poput onog opljačkanog i izranjenog putnika u prispodobi o milosrdnom Samarijancu, dolaze jer moraju, jer u svojoj postojbini nemaju ni mira ni vode ni pameti u glavama vođa ni razuma u srcima svojih duhovnih pastira. Dolaze u očaju, tražeći bolje mjesto za svoju djecu, za svoju buduću djecu, naposljetku, za sebe. Dolaze nenaoružani, ali s gordim samopouzdanjem – koje nas s pravom plaši – da se neće u novoj domovini izroditi, da će njihova djeca ostati muslimani ili što već jesu, da će sačuvati svoj jezik i svoje običaje.
Što bismo mi – domorodci – trebali napraviti? Pucati u njih, izpendrečiti ih i napojiti suzavcem, da se vrate odakle su krenuli i tamo jedu pijesak i piju naftu, dok ih strani (i naši) plaćenici ne zakolju? Podići kineski zid oko Europe, to fantastično priviđenje krhkije od kineskog papirnatog zmaja? Negdje sam pročitao da su sve civilizacije koje su se ogradile zidom od ostatka svijeta nakon toga veoma brzo propale. Mi dakle nemamo izbora!
A kad kažem mi, ne mislim na europsku društvenu elitu i državnu vlast, nego na ostatke ostataka nekoć slavnog Božjeg kraljevstva na zemlji, mislim na Crkvu. Mi dakle nemamo izbora. Moramo biti savršeni kao Otac nebeski koji „štiti tuđince, sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove“ (Ps 146,9).
U ovom je naša krivica: Mi – a kad kažem mi, mislim na katolike – mi smo se izopačili, izrodili, otpali. Ne jučer, nego prekjučer. Odustajemo od Boga Oca u čast novog božanstva – nadčovjeka. Odustajemo od Krista Bogočovjeka u korist čovjekoboga, kako je to lijepo izrazio Berdjajev. Odustajemo od Boga Duha Svetog koji puše gdje hoće, ali u nekim smjerovima baš nikad, radi nekoga duha koji puše u svim mogućim smjerovima, pa čak i u smjeru najgorih perverzija, za neki hipijevski osjećaj mira u kojem nema vazda prokletog trpljenja.
Odustajemo od naše vjere, od njene radikalnosti i isključivosti (da, dobro ste pročitali, od njene isključivosti, jer – zaista – izvan Crkve nema spasenja), za račun omamljujućeg sinkretizma. Odustajemo od Crkve u korist ujedinjenih naroda. Bacili smo u smeće sakramente, koje je Krist ustanovio, radi raznoraznih happeninga koje smo mi sami kreirali. Zamislili smo obnovu, a stvorili katastrofu. Zaboravili smo hvaliti i klanjati se Bogu, naša je nova himna Lennonov pjesmuljak Imagine.
To je naša krivica koja neće ostati nekažnjena. Nemamo izbora, valja nam prihvatiti kaznu Božju i nadati se skorom spasenju. Valja nam imati na umu ove Isusove riječi: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ (Mt 20,28).
I nemojte govoriti da Isus nije mislio to što je rekao, da je to rečeno u onom vremenu i prostoru, i da danas vrijede druga pravila, pakla uostalom nema i svi će se spasiti, da nam se valja prilagoditi popularnom bogu Kronosu. Tko tako govori, protiv sebe govori, jer ako baš ništa ne vrijedi za uvijek, onda je i taj koji tako govori samo prolazno biće koje – umrijevši – zauvijek propada.
Šimun Matić – gostujući autor
