„Znam jako dobro da sam se tako odrekao raja“ napisao je u jednoj pjesmi (1837.) Karl Marx, desetljeće prije nego što je objavio Manifest. „Moja duša, koja je nekada bila vjerna Bogu je izabrala Pakao….“.
Knjiga autora Paula Kengora ima tri glavna djela: uključenost Karla Marxa u sotonizam i okultno; povijest marksističke infiltracije u protestantske i katoličke crkve; i suvremene mutacije marksizma sa primarno ekonomske na prvenstveno kulturnu razinu radi provedbe „revolucije“.
Znamo da se marksizam suprotstavljao religiji, ali Paul Kengor jasno pokazuje da su na njezinog utemeljitelja utjecala ne samo teoretska razmatranja, čak iako je bio jasan u svome književnome radu „Marx je razmišljanje o princu tame izbjegavao poput sedam pošasti…“ (str. 35). (Osim što je bio loš ekonomist i filozof, Marx je bio i loš pjesnik i dramatičar). „Postoje određene slike koje se neprestano ponavljaju u Marxovom spisima, poput smrti, mučenja, krvnika, sakaćenja, čak i oskvrnute utrobe, kao i okrutni način na koji je neprijatelje napadao prostačkim jezikom i zlobnim riječima“ (str. 77). Ako ćemo ih po plodovima njihovim prepoznati, Marxovi su otrovni.
Kengor isto tako navodi kongresno svjedočenje o naporima američkih komunista, napose u 30-ima i 40-ima, da se infiltriraju u kršćanske crkve, prvenstveno postavljanjem marksista na strateški važne crkvene položaje poput sjemeništa i pozicija vođa kako bi utjecali ili barem prevarili druge. Važnija je bila kvaliteta, a ne kvantiteta. Kritična masa potrebna za narativnu kontrolu nije bila brojno velika. „Aksiom je u komunističkoj organizacijskoj strategiji bio da infiltriranih bude oko jedan posto (koji su članovi komunističke partije) i devet posto simpatizera komunističke partije, s dobro uvježbanim planovima djelovanja, jer oni mogu učinkovito kontrolirati preostalih devedeset posto…“ (str. 274 – 275). Ističe ulogu časnog Sluge božjega Fultona Sheena u razotkrivanju (i obraćenju) nekoliko komunističkih operativaca.
Naposljetku, Kengor objašnjava kako su se jučerašnji ekonomski marksisti transformirali u današnje kulturne marksiste, unapređujući „kritičku teoriju“ u institucijama koje oblikuju kulturu poput škola i medija. Ako do „transformacije“ ne mogu doći rušenjem ekonomskog poretka, možda bi do nje moglo doći rušenjem moralnog i kulturnog poretka.
„Kulturni marksisti shvaćaju da revolucija zahtijeva kulturni rat zbog gospodarskog rata. Iako Zapad – zasigurno Amerika – nije ranjiv na pobunu sindikalnih masa, on je izuzetno ranjiv kada je riječ o seksu ili pornografiji. Iako je revolucija za preraspodjelu bogatstva bila neprivlačna za većinu građana Zapada, seksualna revolucija bila bi neodoljiva“ (str. 387-88).
Kritičari mogu tvrditi da Kengor uspostavlja veze koje stvarno ne postoje, ali on je na tragu nečega. Jedino što je zajedničko marksističkim revolucionarima – ekonomskim ili kulturnim – je njihov zahtjev za „transformacijom“. Iza toga stoji uobičajena pretpostavka kojom u čovjeku ne postoji stalna ljudska narav, ništa stabilno, a još manje transcendentno, već da je čovjek beskrajno podatan najnovijim idejama ili hirovima.
Nijemci to nazivaju Zeitgeistom, „duhom vremena“. Inspiriran Hegelom, marksizam postavlja povijesnu dijalektiku kao metodu koja treba voditi „povijest prema naprijed“. Ali što je (ili tko) taj Geist koji je povijesni motor koji ljude uzastopno svodi na kronološku podređenost u njegovim rukama i s kojim ciljem?
Uvijek sam smatrao da je Paula Kengora teško negdje smjestiti. Politolog, čije je djelo povijesno, ali nadilazi čistu povijesnost, barem kako je danas definiramo. S druge strane, sveti se Augustin oslanjao na filozofiju i teologiju povijesti koja je prepoznavala pokretače izvan potencijalnih ekonomskih, političkih ili kulturnih aktera. Kengor gleda dugoročnije za razliku od kratkovidosti koja je 1989. proglasila marksizam mrtvim i pobijeđenim. Razmišlja o stoljećima, identificirajući zajedničku nit koja odbacuje stabilnu ljudsku prirodu koja se proteže od crtača Britanske knjižnice preko državnog socijalizma do današnjih „socijalista“ i „progresivaca“ koji s ponosom nose krvavu marksističku etiketu. Autor nas potiče na razmišljanje.
