Skandalozno je da u naše vrijeme mnogi nasljednici apostola ne naučavaju ili ne vjeruju Isusovim uvjeravanjima da je autentični kršćanski život moguć.
Od 60-ih progresivni katolici promiču novi moral kako bi zamijenili starije, normativne pristupe za koje vjeruju da potiču krivnju i isključivanje. Istaknuti kardinali i biskupi prihvatili su ovu “novu paradigmu” i koriste se međunarodnim Sinodalnim putem kao procesom kojim žele proširili “novu paradigmu“ po cijeloj Crkvi. Inzistiraju na tome da promjenu zahtijeva “znanost“ i bolje razumijevanje ljudskog stanja i Isusa. Takva ideja se temelji na pogrešnim temeljima koji ne mogu dovesti do života u izobilju koji nam Krist nudi.
“Progresivni“ pogrešno predstavljaju svrhu i granice znanosti. Prirodoslovne i humanističke znanosti usredotočuju se isključivo na empirijski uočljive zaključke i na interakciju kozmosa i ljudskih bića. Posljedično, oni ne ispituju (i ne mogu) odnos naše prostorno-vremenske i sociološke egzistencije prema bilo kojem transcendentnom podrijetlu, značenju ili cilju.
Na primjer, znanost može potvrditi da embrij pripada vrsti homo sapiens, ali ne može potvrditi prava embrija (ili majke) na pobačaj. Takve prosudbe zahtijevaju etička razmatranja koja leže izvan empirijske analize.
Etika procjenjuje ljudske namjere i postupke, te s pravom uzima u obzir empirijske podatke o čovjeku. Etika priznaje, na primjer, da ljudi mogu djelovati pogrešno zbog neznanja ili nedostatka slobode. Dakle, potrebno je razmotriti iz znanstvene perspektive kako se na znanje i izbor može utjecati fizički (npr. genetikom i biokemijom), psihološki (npr. traumom ili disfunkcijom) i društveno (npr. društveno-ekonomskim i kulturnim uvjetima).
Nema sumnje da za kršćane empirijsko znanje pruža ključni kontekst za razumijevanje zašto ljudi misle i djeluju onako kako rade i, prema tome, potrebno je praćenja ljudi od pogrešaka i grijeha do življenja života u izobilju Božje djece. Ti nam uvidi pomažu da se strpljivo i pravilno nosimo s različitim fazama osobnog razvoja, neinformiranim ili kompulzivnim ponašanjima, borbom sa sebičnošću i grijehom, te trajnim pročišćenjem uma i srca koje Isus želi za svakoga.
Unatoč tome, znanost ne može odrediti etiku pa se njezini zaključci moraju tumačiti i koristiti uz pomoć etike. Potreban je oprez jer, nakon pada prvih ljudi, nismo u potpunosti onakva ljudska bića kakvima nas je Bog stvorio. „Ono što jest” često nije „ono što bi trebalo biti”. To znači da empirijska opažanja mogu utvrditi da su određene sklonosti, ideje ili radnje statistički normalne i naizgled korisne, dok su zapravo etički neautentične i štetne.
S obzirom na ograničenja znanosti, tvrdnja da „slijeđenje znanosti“ zahtijeva novi moral je štetna. Uostalom, većina tradicionalnih moralnih teologa prihvaća suvremenu znanost bez potrebe za promjenom paradigmi.
Očigledno, iza “nove paradigme“ stoje filozofske i teološke agende, a ne empirijske činjenice. Osmišljena je da zamijeni tradicionalna crkvena shvaćanja ljudskog postojanja, kršćanskog života i Isusa vlastitom, nekompatibilnom vizijom napretka. To je revolucija, a ne samo ažuriranje morala.
Kako bismo bolje shvatili što je na kocki, razmotrimo Božji poredak ljudske seksualnosti prema prokreativnoj, bračnoj zajednici muža i žene unutar braka. Čednost – življenje seksualnosti prema tom redu – pravilo je za sve, bili u braku ili samci.
U ovoj tradicionalnoj paradigmi, razvratno ponašanje nije autentično ljudsko i stoga može opteretiti, naštetiti ili krivo usmjeriti osobni razvoj i odnose bez obzira na namjeru. Iz tog razloga treba izbjegavati masturbaciju, seksualnu aktivnost prije braka, homoseksualne odnose i partnerstva, poligamiju, ponovni brak dok je supružnik još živ i kontracepciju – i takvi odnosi grešni su za svakoga tko ih počini znajući da je to grijeh.
Zagovornici “nove paradigme“ vjeruju da otvorenost takvim ponašanjima donosi afirmaciju poput Krista, koji je imao razumijevanja za grešnike. No, proglašavanje da su takvi postupci prepreka ili šteta ljudskom procvatu smatra se osuđujućim odbijanjem temeljenim na neostvarivim idealima. U skladu s tim, nekadašnje “bludno” ponašanje sada se može nazvati “dobrim”.
Ovaj pristup pogrešno predstavlja Isusa Krista i njegovo djelo spasenja. Krist poziva sve ljude da dijele njegov život napuštajući svoje grijehe i pogreške. Zato je inzistirao na obraćenju srca, uma i ponašanja kroz vjernost njemu i njegovu Evanđelju.
Isus se suočio grijehom u svom javnom propovijedanju i u privatnim razgovorima poput onih s Nikodemom. Nije se suzdržavao od poučavanja stvari koje su ljudi smatrali uvredljivima. I zapovjedio je da se oni koji odbijaju promjenu načina života odvoje od crkvenog zajedništva.
Od posebnog je interesa za liberalne biskupe koji promiču “novu paradigmu“ da se prisjete kako je Krist potvrdio Petra, pa zatim obrušio na njega u Cezareji Filipovoj. Nazvao ga je „stijenom”, a zatim ga je osudio zbog pogrešnog predstavljanja puta do spasenja, rekavši: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“.
Možemo vidjeti da za Isusa afirmacija uključuje popravljanje i osiguravanje prostora za našu borbu s – ali ne i za naše prianjanje ili popuštanje – pogreškama i grijesima koje otkrivamo. Ovo nije odbijanje; njegova nas ljubav oslobađa da vidimo, priznamo i suočimo se sa svojim problemima.
Darom te ljubavi, Isus omogućuje svim kršćanima da s vjerom i nadom ustraju u borbi protiv zabluda i grijeha. Nijekanje nužnosti borbe ili mogućnosti ustrajnosti stoga je nijekanje Krista, njegova poziva i snage njegove ljubavi da nas održi i preobrazi.
Očito je da su pogrešna predstavljanja i stalna privlačnost “nove paradigme“ ukorijenjeni u razmišljanju njezinih pristaša, kao što ljudska bića čine. To je razlog zašto oni ne vide da bi usvajanje njihove paradigme ostavilo čovječanstvo zatočeno grijehom i pogreškama. To nije Radosna vijest koju je Isus naviještao.
Krist je poslao svoje apostole da poučavaju svijet „učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“. Prije toga, uvjeravao ih je da se njegove zapovijedi uvijek mogu živjeti jer „što je ljidima nemoguće, Bogu je moguće“. Njegovo uskrsnuće potvrdilo je tu istinu i oslobodilo nas da ga slijedimo.
Skandalozno je da u naše vrijeme mnogi nasljednici apostola ne naučavaju ili ne vjeruju Isusovim uvjeravanjima da je autentični kršćanski život moguć. Njihova svjetovna vizija, izražena u “novoj paradigmi“, iskrivljuje Evanđelje i stoga ne može uspješno voditi nikoga, niti bilo koju Sinodu, prema oslobađajućem putu koji Krist postavlja pred nas.
