Mjere javnog zdravstva koje su nametnule vlade tijekom COVID pandemije pokrenule su novu rundu sukoba između Crkve i države, čije će rješavanje – ili njegov nedostatak istoga – odjeknuti dugo nakon što prođe kriza s koronavirusom. Ti su pravni sukobi većinom smatrani kršenjem vjerske slobode.
Ali postoji još jedno, jednako temeljno pitanje koja se mora uzeti u obzir: vlasničko pravo.
Bogoslužnim ustanovama zabranjeno je koristiti vlastite objekte, dok tvrtke koje vlade odnosno gradonačelnici smatraju “ključnim” mogu slobodno poslovati. U Kaliforniji nadbiskup Salvatore J. Cordileone iz San Francisca jedan je od rijetkih biskupa koji vodi bitku s gradskim čelnicima zbog ograničenja okupljanja, koja sprečavaju uobičajena bogoslužja. Pokrenuo je kampanju “Oslobodi misu” kako bi “ukinuo nepravedna ograničenja na bogoslužje i zaštitio naše crkve i naše vjersko uvjerenje”. Njegova katedrala inače prima 2500 ljudi. “Mi smo sakramentalna crkva, ne možete preko live streaminga prenositi Svetu pričest”, istaknuo je Cordileone.
Vjerska sloboda malo znači ako je samo bestjelesni ideal. Ustav Sovjetskog Saveza je uostalom sadržavao jamstvo vjerske slobode, što nije spriječilo tu totalitarnu državu da zabrani vjerske organizacije, zatvori crkve te muči i ubija svećenstvo. Vjerska sloboda dobiva trajnost kad je neraskidivo povezana s gustom mrežom drugih prava, koja zajedno čine nepropusnu barijeru protiv tiranije.
Ali ovaj modus vivendi između vjerskih institucija i sekularnog državnog zakona je ugrožen. Sporovi oko COVID-a istaknuli su problem. Nedostatak kontrole nad vlastitom imovinom ugrožava osnovne funkcije crkava, poput bogoslužja i duhovne službe. Čak i ako se imovinska prava mogu s pravom ugroziti tijekom hitnih slučajeva, definicija “hitnog slučaja” sužena je do prijeloma kada je njegovo trajanje višemjesečno i kraj neograničen. Kad Crkve nemaju ovlasti nad korištenjem svojih prostorija u takvim vremenskim razdobljima, više se ne može reći da uživaju prava vlasništva.
Prije više od stotinu godina, papa Lav XIII. promatrao je nešto slično u Europi, gdje su antiklerikalne vlade redovito oduzimale imovinu redovničkih zajednica. U svojoj velikoj enciklici Rerum Novarum (1891.) napisao je:
„Tu imamo na pameti razna društva, zavode i redovničke družbe koje je osnovala crkvena vlast i pobožna volja kršćana, a na koliku korist ljudskog roda, što pokazuje povijest sve do današnjih vremena. Jasno, takva društva su zakonita već snagom zdrava razuma jer su osnovana po naravnom pravu i s poštenom nakanom.
A što se tiče vjere, s pravom se pokoravaju samo Crkvi. Ne mogu dakle oni koji upravljaju državom prisvajati kakvo pravo na njih, niti na sebe preuzimati njihovu upravu, nego su još dužni da ih štuju i brane od nepravde, ako ustreba.
No vidimo da sasvim drugačije biva, osobito u ovo vrijeme. Na mnogim mjestima država je društva te vrste povrijedila, i to mnogostrukom nepravdom. Ona ih je vezom građanskih zakona sputala i oduzela im zakonito pravo moralne osobe lišivši ih i njihovih dobara. Na ta je dobra Crkva imala svoje neprijeporno pravo. Imali su svoje pravo i pojedini članovi, kao i oni koji su ta dobra ostavili za neku stalnu i određenu svrhu, a i oni u čiju su korist i pomoć namijenjena.
Zato se ne možemo sustegnuti, a da se na takvu nepravdu i ubitačnu otimačinu ne potužimo, tim više, što vidimo da se miroljubivim i svestrano korisnim udruženjima katoličkih muževa zatvara put baš u vrijeme kad se ističe da je po zakonima slobodno osnivati društva, dok se to dopuštenje, doista, na široko daje ljudima koji su se zavjerili protiv vjere i države.“
A sv. Toma Akvinski u Summa Theol., I-II, q. 13, a. 3 piše:
“Ljudski zakon je utoliko zakon ukoliko je u skladu sa zdravim razumom, i prema tome je očito da proizlazi iz vječnog zakona. A ukoliko odstupa od razuma, zove se nepravedan zakon i prema tome nije zakon nego više povreda nekog zakona.”
Riječi pape Lava XIII. ostaju vrlo relevantne, jer je teško ne iščitati ‘društva koja su se zavjerili protiv vjere i države” – poput klinika za pobačaje, striptiz klubove i nasilne prosvjede, u posljednjoj Papinoj rečenici. Kako ostaju na snazi ograničenja povezana s COVID-om koja opterećuju Crkve, mreža zaštite koja štite slobode polako se raspada. I dok se izvlači nit vlasničkih prava, isprepletena nit vjerske slobode lišena je jedne od svojih najsigurnijih potpora.
Moramo napomenuti da je nedavno i kod nas u Hrvatskoj požeški biskup Antun Škvorčević iznio kritiku prema mjerama Nacionalnog stožera civilne zaštite:
„Epidemiološki stručnjaci i javni politički dužnosnici u donošenju mjera polaze gotovo isključivo od zdravstvenog i gospodarskog kriterija, stavljajući kršćane u nezavidan položaj“, napisao je Škvorčević dodavši kako se nadležne vlasti „upuštaju u područje vjere za koje nisu mjerodavni“ što se odnosi na stavljanje „u isti ravan“ sudjelovanje vjernika na misama s odlaskom građana u trgovine, poduzeća, škole, gostionice, kafiće, teretane.
„Ovdje se ne radi samo o pitanju ograničavanja broja vjernika na svetoj misi, nego o daleko dubljem problemu mogućnosti kršćana da i u sadašnjim okolnostima ostvaruju svoj vjernički identitet u Crkvi kao ustanovi božanskog podrijetla“, smatra biskup.
Škvorčević je miješanje javnih dužnosnika u vjersko područje prepoznao u „mjerama kojima određuju ili preporučuju vrijeme u koje će se slaviti božićna misa polnoćka, koliko će vjernika na njoj sudjelovati i kako će biti u crkvi raspoređeni, što će se i kako pjevati, koliko će sveto slavlje vremenski trajati, kako će duga biti homilija, na koji se način vjernici trebaju pričešćivati“.
Kao potkrepljenje svoje tvrdnje požeški biskup se pozvao na pismo Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata iz 15. kolovoza ove godine u kojem je istaknuto kako: „Liturgijski propisi nisu područje na kojem građanske vlasti mogu vršiti svoju zakonodavnu vlast, već samo nadležne crkvene vlasti.“
