Papinsko vijeća za promicanje jedinstva kršćana je izradilo priručnik, koji je nastajao u razdoblju od tri godine, s naslovom: „Biskup i jedinstvo kršćana: ekumenski vademekum (priručnik)“.
Dokument predstavlja besmislice, pa ovdje nećemo zahvatiti u pun sadržaj priručnika. Ako želite, možete pročitati izvornik na vlastitu odgovornost ovdje.
Na našu sreću, Vatikan je barem postao otvoreniji: više se ne ustručava istaknuti vlastiti raskid s tradicijom, jer otvoreno izvršava djela koja su naši prethodnici smatrali suštinski zlim – teško grešnima po (i u) sebi. Nečim nedopustivim.
U sedamnaestom paragrafu dokumenta naglasak je sljedeći:
„Katolici ne samo da mogu, već moraju tražiti mogućnost molitve s drugim kršćanima. Određeni su oblici molitve posebno prikladni… Drevna kršćanska praksa zajedničkog moljenja psalama i himana (molitve Crkve) je prisutna tradicija u mnogim kršćanskim zajednicama i stoga se treba moliti ekumenski. U promicanju zajedničke molitve katolici trebaju biti osjetljivi na činjenicu da neke kršćanske zajednice ne prakticiraju zajedničku molitvu s drugim kršćanima, kao što je to nekada bio slučaj s Katoličkom crkvom“ (br. 17).
Budući da koriste gotovo nevjerojatni primjer molitve Božanskog časoslova s ne-katolicima, ponovimo što označava taj moralni čin u crkvenom učenju i zakonodavstvu. Samo brzi prelet da podsjetimo…
„Nitko ne smije moliti u zajedništvu s hereticima i raskolnicima“ – Sinoda u Laodiceji (363.).
„Nitko ne smije moliti niti pjevati psalme s hereticima“ – Koncil u Kartagi (397.).
„Neka se izopće biskup, prezbiter ili đakon koji se moli(o) s hereticima“ – Apostolski kanoni (oko 450.).
„Ako netko odbije izbjegavati heretike nakon što je Crkva ukazala na njih, neka ih se isto tako izopći“ – Četvrti lateranski sabor (1215.).
„Heretici i oni koji su umrljani prljavštinom hereze … trebaju biti potpuno isključeni iz društva Kristovih vjernika“ – Peti lateranski sabor (1512.).
„Nedozvoljeno je pozivati heretike u (crkveni) kor tijekom svetih bogoslužja. Da pjevaju naizmjence s vjernicima, da im se daje mir, sveti pepeo, svijeće i blagoslovljene palme; te drugi oblici i znakovi vanjskog štovanja“ – Kongregacija Svetog oficija (1859.).
„Katolicima nije dozvoljeno pohađati ili aktivno sudjelovati u ne-katoličkim bogoslužjima“ – Zakonik kanonskog prava (1917.).
„Na svim tim sastancima i konferencijama mora se izbjegavati bilo kakva komunikacija o (i u) bogoslužju“ – Kongregacija Svetog oficija (1949.).
Imajući na umu citate iz povijesnog kontinuiteta nauka Crkve te pročitavši u gornjem dijelu članka navedeni citat iz priručnika „vademekuma“… Što se još ima za reći?
„Da, jednom smo mislili da je to zlo. Ali ne više, to je postao moralni imperativ“.
U nastavku priručnika se daje preporuka, koja je uistinu razarajuća za tradiciju Crkve. Posebno ponižavajuća za sjećanje na Engleske mučenike – a da ne spominjemo vrijeđanje svih njihovih potomaka u katoličkoj vjeri.
„Kada bude prikladno, katolički i drugi kršćanski službenici mogu biti pozvani da „podijele“ službu propovijedanja u međusobnim ne-euharistijskim službama“ (br. 20).
Ogromni broj katolika u Ujedinjenom Kraljevstvu (Velikoj Britaniji) su otkupili krunu slave odbijajući slušati anglikanske propovijedi. Sada su te iste ubojice i njihovi potomci u herezi pozdravljeni kao „službenici“ s nekim udjelom u „službi propovijedanja“. Službu propovijedanja mogu vršiti jedino nasljednici apostola. Priručnik je uvreda za pobožne uši. Odvratno.
Također, priručnik svodi teški grijeh communicatio in sacris (zajedničko slavljenje kršćanskih otajstava sa pripadnicima nesjedinjenih Crkava) na čin uzajamnog sudjelovanja, posebno u sakramentalnom „zajedništvu“. Još jednom se zanemaruje dvije tisuće godina tradicionalne doktrine i morala, dok se praksa „zajedničkog slavljenja“ odobrava i preporučuje. U priručniku se nalazi rečenica u koju se teško može vjerovati:
„Stoga je communicatio in sacris dopuštena za brigu o dušama u određenim okolnostima, a kada je to slučaj, mora se prepoznati kao poželjna i pohvalna“ (br. 36).
Smiješno je to čitati, uz (mali) ulomak iz starog Zakonika kanonskog pravila (pročišćen 1983. godine): „Onaj tko sudjeluje u communicatio in sacris … osumnjičen je za herezu“ (Kanon 2316).
(Što sada učiniti sa svim onim tradicionalnim katekizmima koje glatko osuđuju novi priručnik „vademekum“ kao protivnost vječnom i božanskom zakonu … “To su bila dosadna, stara vremena!“).
Nadalje, priručnik „vademekum“ tvrdi da su samo vjera i tzv. “ispravno raspoloženje“ (br. 36) dovoljni ne-katolicima da prime svetu Euharistiju. Usprkos učenju Tridentskog koncila ponavljaju se heretička mišljenje da su i druge religije “sredstvo spasenja“ (br. 2), temeljeći to na dokumentima Drugog vatikanskog koncila.
To ide toliko daleko da se koriste izrazi poput „,među-konfesionalno“, pa čak i „među-crkva“ (kao da ih je više) ozbiljnog izraza lica!
Ne zaboravite da su to nove jezične taktike!
Mogućnost skandala zapravo pokreću (pomalo iznenađujuće) razni opasni postupci: zajedničko bogoslužje s ne-katolicima, povezanost s hereticima i raskolnicima, svetogrdno posuđivanje posvećenih prostora za obrede lažnog bogoslužja itd. Međutim, zabrinutost je više ili manje odbačena „uljudnim“ načinom razlučivanja.
Pozivamo sve dobre biskupe… Koliko ćete dugo dopustiti da se ovo nastavi?
Dođi Emanuele!
