Novi izazovi s kojima se Zapad suočava četiri desetljeća nakon odlučnog saveza pape Ivana Pavla II. i američkog predsjednika Ronalda Reagana da pobijede komunizam bili su tema međunarodne konferencije održane u Rimu 4. veljače. Okupili su nekoliko istaknutih ličnosti iz kulturne i političke scene konzervativne obnove u Europi i SAD-u, uključujući mađarskog premijera Viktora Orbána.
Na You Tube stranici God, Honor, Country: President Ronald Reagan, Pope John Paul II, and the Freedom of Nations – A National Conservatism Conference in Rome, Italy – February 4, 2020 možete pogledati sva predavanja zaista zanimljive liste govornika o ovoj temi.
Budući da se zapadna civilizacija suočava s rastućim prijetnjama vjerskoj slobodi, nacionalnom suverenitetu i instituciji obitelji, različiti su govornici doveli u pitanje važnost modela slobode s kraja 20. stoljeća za današnje vrijeme.
No iako su te prijetnje, koje ciljaju na pad liberalnih demokracija, nove s obzirom na svoj oblik – istaknuo je otvarajući raspravu američki pisac i novinar Rod Dreher – one jasno podsjećaju na raspoloženje u istočnoj Europi prije gotovo jednog stoljeća kada se širio sovjetski komunizam.
Citirajući ruskog nobelovca i filozofa Aleksandra Solženicina koji je rekao da je “svako zlo 20. stoljeća moguće svagdje na zemlji”, Dreher je spomenuo nekoliko karakterističnih znakova “predtotalitarne” atmosfere u nekoliko zapadnih društava, poput sve veće upotrebe propagandnih alata, širenja ideologija u kolektivnim mentalitetima i društvena atomizacija.
Dreher je viši urednik časopisa The American Conservative i autor knjige “Benediktova opcija”¹ (eng. The Benedict Option). U svojoj novoj knjizi usredotočio se na nove oblike totalitarizma te kako rješavati krizu i poraziti je.
U intervjuu za National Catholic Register Dreher objašnjava razloge zbog kojih porast antikršćanske ideologije na Zapadu ne treba podcijeniti te ponovno potvrđuje potrebu stvaranja međunarodnih mreža solidarnosti kako bi se kršćani u nadolazećim godinama mogli suočiti sa sve većim neprijateljskim okruženjem.
“Mislim da je jedna od najvećih promjena gubitak kršćanstva kao vodeće snage u društvu, tj. proces dekristijanizacije. Živimo u postkršćanskom društvu. Ne mislim pritom da više nema kršćana; još uvijek smo tu. Ali kršćanska priča više nije narativ koju zapadne zemlje koriste kako bi razumjele sebe. Zamijenjena je štovanjem sebe, diktaturom relativizma i tiranijom sebičnosti. Zbog toga je toliko teško prepoznati nadolazeći totalitarizam. Naime, uvježbani ste misliti da je to sloboda, da je sloboda birati ono što želiš. Ljudi koji su kršćani uvježbani su za klasičniji način razmišljanja, moralnu teologiju ili moralno rasuđivanje. Oni razumiju da sloboda nije sposobnost raditi što god želiš. Većina ljudi u društvu postala je vrlo krhka. Smatraju kako se cijeli javni život odnosi na promicanje prava. Dakle, pod tim režimima „socijalne pravednosti“, kako ih oni nazivaju, te građanskih prava, neslaganje s nekim znači povrijediti ih, tj. ugroziti ih. Takav stav svako neslaganje čini patološkim, a osobu koja se ne slaže zločincem.”
Koji su alati koji se koriste za provođenje onoga što se često naziva “soft-totalitarizam”?
“Jedno od glavnih oruđa u njegovu provođenju jest sramoćenje, takozvana “kultura odbacivanja” (eng. cancel culture) koja je prisutna u SAD-u. Ako kažete jednu jedinu stvar koja odstupa od njihove ideologije, pokušat će uništiti vas i vaše ime, osobito profesionalno. Čak i ako niste krivi. Upravo su to činili komunistički režimi. To je sada glavni oblik djelovanja u SAD-u, no postoje i zakoni o građanskim pravima te ideja “sigurna prostora” (eng. safe space). Svi žele civilni prostor za raspravu. Ali ako se ne slažete s njima i u najmanjim stvarima, ljevičarski ideolozi čine vas nepouzdanom osobom pa vas otjeraju. Još jednom, komunisti su činili potpuno isto. Baš prošli tjedan vidio sam da je švicarskom proizvođaču čokolade, koji je bio pro life i uključen u kršćanski aktivizam u svojoj zemlji, otkazana suradnja sa Swiss International Air Linesom nakon što su neki „LGBT-ovci“ prisilili tvrtku na prestanak posluživanja njihove čokolade. Tvrtke su potpune kukavice i podliježu zastrašivanjima jer znaju da kršćani nemaju moć, dok LGBT pokret ima ogromnu kulturnu moć.”
Činjenica da toliki mladih ljudi tako brzo prihvaća socijalizam govori mi da ne znaju ništa o povijesti ljevice. Doista, uopće ne govorimo o povijesti u SAD-u. Nitko ne pamti što se dogodilo prije više od pet minuta. To je velik problem. To nam, također, govori kako je policijska država o kojoj sam govorio u predavanju nešto što bi mladi ljudi rado pozdravili jer im obećava svu seksualnu slobodu koju žele, svu potrošačku slobodu koju žele te bi ih zaštitila od posljedica njihovih odluka. Država bi brinulo o svemu što ih se tiče te bi mogli slobodno živjeti kako žele. Činjenica da žele socijalizam govori mi da postoji predtotalitarni mentalitet.
Ipak, postoji li neka određena europska zemlja ili grupa koja bi se na Zapadu mogla suprotstaviti ovomu trendu?
“Kao netko tko je odrastao u vrijeme Ivana Pavla II., Poljsku sam oduvijek smatrao utvrdom vjere. Kad sam prošle godine tamo otišao prvi put, bio sam šokiran što mladi katolici još uvijek odlaze na misu. Smatraju kako je Poljska možda 10 ili 20 godina iza Irske. Strahuju od toga da je katolicizam postao uglavnom kulturni fenomen. Ne znam je li tomu tako, no ta je zabrinutost tamo vrlo stvarna.”
____________________
¹Knjiga objavljena u izdanju Verbuma 2019. godine
