Imenovanjem 13 novih članova u Zbor kardinala, papa Franjo će – od 5. listopada – imati većinu kardinala koji će birati sljedećeg rimskog papu. Tako, barem na papiru, već ima priliku osigurati da sljedeća konklava izabere kardinala koji će dijeliti njegovu viziju Crkve.
Brojke, same po sebi, ne znače puno. Papa Ivan Pavao II imenovao je 231 kardinala: više nego dovoljno da u sljedećoj konklavi osigura veliku većinu istomišljenika. Ali papa je tada tražio autentičnu raznolikost i imenovao puno kardinala koji su se razlikovali od njegovog pastoralnog pristupa: kardinal Bernardin, Danneels, Laghi, Martini, Mahony, Silvestrini, Turkson i – u iznenađujućem sastavu iz 2001. – Kasper , McCarrick, Maradiaga, Hummes, Lehmann i Bergoglio, danas poznati kao Franjo.
Imenujući kardinale koji će mu biti savjetnici i koji će birati njegovog nasljednika, papa Franjo zauzeo je drugačiji pristup. Otac Adolfo Nicolas, bivši vrhovni poglavar Isusovačkog reda, izjavio je da mu je papa Franjo jednom prilikom rekao kako se nada da će ostati papa sve dok “promjene ne postanu nepovratne“. Popunjavanje Kardinalskog zbora s izabranim istomišljenicima očigledan je korak u tom smjeru.
Liberalni Isusovački kolumnist, otac Thomas Reese, napisao je 2016. godine da su papini odabiri za Zbor kardinala bili “najrevolucionarnija stvar koju je Franjo učinio u pogledu upravljanja Crkvom.” Priznao je kako bi, da je konzervativni katolik, promatrajući papine odabire, “iskreno, bio bijesan.”
Sada, dva konzistorija kasnije, obrazac je još očitiji. U svojoj analizi Papinih izbora, John Allen iz portala Crux ističe:
Ovo je konzorcij u kojem Franjo uzdiže zajednicu istomišljenika, pozivajući ih da mu pomognu u unapređenju njegove ‘agende’ i tako osiguraju da sljedeći papa, ma tko to bio, nije sklon vraćanju na staro.
Sa 13 novih kardinala – od kojih je 10 mlađe od 80 godina i stoga mogu sudjelovati u konklavi – ukupan broj kardinala izbornika penje se na 128. To je znatno iznad zakonske granice od 120. Ali budući da ju je ignorirao i sam Papa koji je postavio tu granicu (Ivan Pavao II.), vjerojatno možemo tu granicu smatrati „prijedlogom“. Ono što papa proglasi, papa može i promijeniti.
Među novim kandidatima za kardinale nekoliko je jasnih pokazatelja papine odlučnosti da stavi svoj pečat na kardinalski zbor:
Trojica (Czerny, Hollerich i Tamkevicius) su Isusovci.
Dvojica – Hollerich i Zuppi – istaknuti su članovi europskog liberalnog bloka.
Kardinalski kandidat Zuppi napisao je predgovor za “Gradnju mosta”, knjigu isusovca o. Jamesa Martina, koji se zalaže za promjenu stavova Crkve prema homoseksualnosti.
Kardinalski kandidat Tolentino de Medonca napisao je pohvalan uvod za knjigu sestre Marije Terezije Forcade, koja podržava legalni pobačaj i žensko ređenje, a BBC ju je nazvao “najradikalnijom časnom sestrom u Europi”.
Zanimljivo je također da je novoimenovanog kardinala Fitzgeralda (koji zbog svoje dobi ne može ući u konklave i glasati) papa Benedikt XVI. smijenio sa svih položaja u Vatikanu; a kardinalski šešir bit će znak da su njegovi stavovi – uključujući pomirbu u katoličko-islamskom dijalogu – sada dobrodošli u Rimu. Nije teško primijetiti i da će aktualni predsjednik Papinskog vijeća za međuvjerski dijalog (ured koji je nekada vodio Fitzgerald) biskup Miguel Angel Ayuso Guixot također uskoro dobiti kardinalski šešir, kao znak koliko papa Franjo cijeni posao koji obavlja.
