Kada se novi motuproprij pod naslovom „Ad theologiam promovendam“ čita kroz leću aktualnih teoloških rasprava, jasno je da pogoduje dugo traženom snu progresivnih teologa.
Nedavno je papa Franjo objavio motuproprij „Ad theologiam promevendam“ o tome kako tumačiti teologiju u suvremenom kontekstu. Tvrdi da teologija više ne smije biti samo „apstraktno predlaganje formula i shema iz prošlosti“. Teologija sada mora biti induktivna i uzimati u obzir proživljeno iskustvo vjernika i nevjernika. Drugim riječima rečeno: ne smije biti apstraktna i baviti se nekakvim beživotnim konstrukcijama; umjesto toga, treba se eksplicitnije utemeljiti „u uvjetima u kojima muškarci i žene svakodnevno žive…“.
Ne mislim da je papa Franjo napisao ovaj novi dokument, iako je očito izdan s njegovim odobrenjem, pošto sadržava papin nauk. Na prvu su teze u motupropriju neproblematične i izražavaju potrebu da teologija bude kreativna. Stoga, kao i sve stvari koje papa Franjo iznosi kao nauk, ne postoji ništa što bi nas moglo navesti na zaključak kako se ovdje radi o krivovjerju. U tom smislu, slažem se s papinim braniteljima koji brane pravovjerje ovog pape od njegovih najoštrijih kritičara.
Međutim, moj problem s ovakvom vrstom obrane pape Franje je taj što se nastoji usredotočiti na površinsku razinu onoga što ovaj papa naučava, dok zanemaruje njegove riječi koje često odišu konotacijama. I, u ovom slučaju, konotacije mnogo šireg značaja unutar dugog luka povijesti moderne katoličke teologije.
Na primjer, tvrdnja u dokumentu da se „teološko promišljanje potiče induktivnom metodom, koja polazi od različitih konteksta i konkretnih situacija u kojima se nalazi narodi, dopuštajući dovođenja u pitanje stvarnosti“, nije izmišljotina ovog papinstva. Ova vrsta izjave ima stvarni teološki pedigre u Crkvi – pedigre koji je izrazito progresivan u liberalnoj Rahnerovskoj teologiji. Stoga moramo biti svjesni, kao što moramo biti s izjavama svih papa, kontekstualnosti papina učenja. Crkveni jezik u slučaju pape Franje, možda dosadan za prosječnog vjernika, potiče prilično često kimanje glavom u jednom smjeru teološkog luka, a ne onog drugog.
Ovaj motuproprij se uklapa u tu kategoriju utoliko što ima različite slojeve značenja. Na površini izgleda prilično bezazleno, čak šablonski u svojoj jednostavnosti. Ali ako ga čitate kroz leću trenutnih teoloških rasprava, postaje jasno da privilegira dugo željeni san progresivnih teologa. A to je promicati teologiju u okviru neke vrste populističkog shvaćanja sensus fideliuma, s utemeljenjem u teologiji milosrđa koja spaja konkretno iskustvo prosječnih vjernika s pokretom Duha Svetoga. Vrlo je malo naglaska u takvom pristupu na „iskušavanju duhova“ (usp. 1 Iv 4, 1) u odnosu na doktrinu i Tradiciju. Zapravo, doktrina i Tradicija se smatraju apstrakcijama i nadgradnjama otuđenja koje iskrivljuju proživljeno iskustvo promatrajući ga kroz navodno krute, ideološke filtere.
Sinodalni trenutak i ‘argument’ strašila
Gledano u ovom svjetlu, trenutak objave motuproprija „Ad theologiam promovendam“ nije slučajan. Teološka vizija koja se u dokumentu zagovara je u pravom skladu sa pozivom Sinode za „Crkvu koja sluša“, koja će se baviti teologijom, po prvi put, na način koji uzima u obzir vox populi (hrv. glas naroda). Naravno, postoji i velika doza romantiziranja tog ‘glasa naroda’ u teologijama iskustva na koje pozivaju i Sinoda o sinodalnosti i motuproprijo. Kao što smo vidjeli na Sinodi, neki su glasovi jednakiji od drugih i stoga ih vrijedi više slušati jer se lijepo uklapaju u veliku pripovijest o „Crkvi kao tlačitelju običnih katolika“, što je mit mnogih teologa iskustva.
Kako na Sinodi, tako i ovdje. Tu je i završetak priče o ‘argumentu’ strašila. Postoji pretpostavka o tome tko je ‘Božji narod’ s jedne strane, a postoji i karikatura ‘Crkve prije pape Franje’, koja karakterizira teologiju i pastoralnu praksu prije pape Franje kao apstrakciju, zaključanu u umirućoj paradigmi deduktivnog metafizičkog značenja Boga, koje nikada nisu uzele u obzir radikalnost moderne kulture ili stav vjernika (subjektivnost).
Ali ovo je smiješna i djetinjasta karikatura povijesti moderne katoličke teologije. Doista, da student na jednom od mojih kolegija preda rad koji iznosi ove tvrdnje, ne bih mu dao nikakvu ocjenu. Smatrao bih ga neocjenjivim zbog bezobzirnog zanemarivanja činjenica.
Tvrdnja da se teologija više ne može zadovoljiti pukim ponavljanjem uhodanih formula iz prošlosti zapravo implicira ono što je većina teologa radila tijekom prošlog stoljeća. A tvrdnja prema kojoj teologija sada mora biti induktivna i izbjegavati beživotne apstrakcije koje ne uzimaju u obzir proživljeno iskustvo u modernoj kulturi implicira dolazak do problematične teze. Sinodski teolozi očito smatraju prijašnju teologiju kao zagušljivu i prema njima je potrebno ustupiti mjesto nečemu sasvim drugačijem i što je više u skladu s ‘stvarnim ljudima’ (njihovim potrebama). Dokument to naziva „promjenom paradigme“ u teologiji (nužnim dijelom onoga što Franjo naziva „hrabrom kulturnom revolucijom”), što je još jedna od onih kodiranih, žargonističkih riječi koje izravno impliciraju tu Franjinu teologiju (potrebno je izbjeći zastarjelu paradigmu).
Ovo je sve ‘argument’ strašila. Teolozi su desetljećima radili mnoge stvari za koje ovaj dokument kaže da bi trebali činiti. Što svaku razumnu osobu navodi na pitanje: je li razlog iza ‘argumenta’ strašila taj što se Vatikanu jednostavno ne sviđaju teološki zaključci do kojih su ti teolozi došli? Zapravo, teolozi su već radili sve stvari spomenute u dokumentu! Jesu li pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., kao i teolozi unutar škola mišljenja koje su predstavljali, samo ‘ponavljali teze iz prošlosti’? Nisu. Ovo je zapravo laž. Dokazivo lažno i s predrasudama.
Čemu onda ova smiješna argumentacija? Zato što služi retoričkim potrebama trenutka, koji zahtijeva neku vrstu argumenta, ma koliko providno glupog, kako bi se opravdalo premještanje Papinske teološke akademije u konstitutivno drugačiji teološki smjer. Ovaj dokument se čita kao zaključak u potrazi za argumentom. Čak i ako je usvojeni argument apsurdan, to nije važno, jer usvojeni argument ima sve uobičajene popularne psihološke poštapalice o promjeni, otvorenosti, dijalogu i lokalnoj zajednici…
Sam papa Franjo trebao bi ovo znati i sasvim sigurno zna. Na teološkom studiju bavio se teologijom Romana Guardinija, što mu se očito sviđalo (kao i meni). Svakako Guardini, koji je opsežno pisao s pogledom na modernu kulturu, nije kriv za ponavljanje prošlih formula ili za ignoriranje moderne kulture. I Papa to zna. Nisu bili ni Bouyer, Balthasar, David L. Schindler, de Lubac, pa čak ni Garrigou LaGrange i tomisti kao što su Pieper, Gilson, Ulrich i Maritain, što se toga tiče.
Niti je mnoštvo suvremenih teologa krivo za takve ustajale kategorije mišljenja. Kreativni i briljantni teolozi i filozofi kao Cyril O’Regan, David C. Schindler, John Betz, Matthew Levering, Emmanuel Falque, Jennifer Martin, Margaret Turek, Remi Brague, Keith Lemna, Jonathan Ciraulo, Jacob Wood, biskup Erik Varden i mnogi drugi, previše brojni da ih ovdje sve nabrojimo, ni na koji način nisu krivi za teološke nedostatke od kojih je teologija do sada patila za koje ovaj dokument tvrdi. Spominjem ove mislioce jednostavno zato što su mi neki od najdražih. Ali postoje doslovno stotine jednako nadarenih katoličkih intelektualaca koji rade upravo ono što Papa ovdje traži – ali na način kojem papa nije naklonjen jer ne služi njegovom planu.
Napad na nasljeđe pape Ivana Pavla II.
Ponavljam, ovo je zaključak u potrazi za argumentom. A iza svega se krije jasna želja za potpunom razgradnjom teološkog naslijeđa pape Ivana Pavla II. Ljudi određene dobi jednostavno ne mogu u potpunosti shvatiti dubinu antipatije koju je katolička ljevica imala prema Ivanu Pavlu II. On je bio za njih smetnja i učinili su sve što su mogli u pokušaju potkopavanja njegovog papinstva. Mrzili su ga. Zašto? Jer on je gotovo sam zaustavio njihov pokušaj potpune protestantizacije i sekularizacije Crkve. Mrzili su Ratzingera/Benedikta XVI. iz istog razloga. I tako sada dobivamo motuproprij koji glasi kao osveta Tucha Fernandeza na ono što on vjerojatno smatra ‘protuvatikanskom vladavinom terora’ prethodne dvojice papa.
U ovom će trenutku moji kritičari koji pričaju o papi zakolutati očima i reći: „Evo ponovno nepravedan napad na papu“. Ali zamolio bih ih sve da razmisle o nekoliko jednostavnih pitanja.
Zašto je uopće bio potreban ovaj motuproprij? Što je motiviralo autora? Koje je probleme u teološkoj metodi potrebno riješiti? Koju vrstu teologije se podržava ovim motuproprijem, a od kojih se odvraća? Motuproprij se ne piše bez važnog razloga. Ako je ovaj dokument samo nasljeđe u potpunom kontinuitetu s prethodnim pontifikatima, zašto je uopće napisan?
Ako papinisti samo ponavljaju objašnjenja navedena u dokumentu, tada će i oni biti krivi za nemilosrdnu i empirijski lažnu karikaturu teoloških dostignuća u proteklih sto godina, a posebno u prethodna dva pontifikata.
Ovo papin motuproprij je zapravo pokazatelj onoga što zapravo on želi da se dogodi na nastavku Sinode o sinodalnosti (krajem 2024. godine). To je papa napravio otvoreno, brutalno tiho na svoj avunkularni način.
Ako još uvijek niste uvjereni, poučno je pogledati dva slična poteza pape Franje kako biste procijenili kamo to najvjerojatnije vodi. Papa je već uništio Papinski institut Ivana Pavla II. u Rimu i zamijenio tamošnje teologe (konzervativne) s teolozima koji podržavaju proporcionalizam u moralnoj i pastoralnoj teologiji. Isto je učinio i u Papinskoj akademiji za život. Zadužio je nadbiskupa Paglia za oboje — čovjeka koji nije bio poznat po intelektualnim sposobnostima, ali je umjesto toga poznatiji je po tome što je umanjio značaj normativnosti enciklike „Humanae Vitae“ i objašnjavanju svojih javnih izjava u kojima podržava legalizaciju eutanazije u Italiji. (Naravno, brzo je dodao da takva legalizacija mora dolaziti sa svim odgovarajućim ‘zaštitama’ protiv zlouporabe kako nitko ne bi pomislio da je voditelj Papinske akademije za život na pogrešnom poslu.)
S obzirom na to da su dvije papinske ustanove imale teologe koji su bile više usklađeni s teologijom Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. – teologe koji su zamijenjeni onima koji su bili skloniji prilagodbi modernom sekularizmu – zašto bismo pretpostavili da će promjena na horizontu za Papinsku teološku akademija biti drukčija? Ako Sinoda iduće godine završi sa završnim dokumentom koji je daleko eksplicitniji u svom pozivu na ređenje žena, priznavanju moralnog legitimitet agende seksualne abecede (LGBTIQ+) i trajnog ‘Donjeg doma’ Crkve sastavljene od laika s ovlastima u ‘Domu lordova’ (sastavljenim od biskupa čiji će autoritet biti učinkovito kastriran pritiskom populističkog javnog mnijenja), tada budite uvjereni u to da će novi teolozi (članovi) Papinske teološke akademije biti pozvani dati teološku argumentaciju.
Na kraju, želio bih upozoriti na postojanje nekih ‘formula’ iz prošlosti koje treba ponavljati bez ikakvih ili velikih ograničenja. Vjerovanje mi pada na pamet. I sakramenti. I stvari poput Govora na gori, Gospodnje molitve i Deset zapovijedi iz Svetog pisma. Ovom bih popisu dodao i spise crkvenih učitelja i drugih referentnih mislilaca crkvene tradicije. Crkvenih mislioca kao što su kardinal Newman, književnik Chesterton, pa čak i književnih divova poput Dantea i Bernanosa. Možemo li, molim Vas, samo iznova ‘ponavljati’ ove ‘umorne stare formule’ dok možda, znate, ne nestanu iz obzora Crkve?
Ako postoje mladi teolozi, ili mladi pobožni katolici, čije teologiziranje i molitva ih vodi do „Summe theologiae“, ili do djela sv. Augustina, ili crkvenog otaca, ili do djela sv. pape Ivana Pavla II., jesu li oni krivi za nepastoralnu platonizirajuću idealizaciju vjere na račun ‘pravih ljudi’?
Kao što mi je jutros napisao prijatelj i vrlo cijenjeni teolog, koji piše za međunarodni teološki časopis „Communio“: „Je li papa poludio?“.
Sumnjam. Ovo što vidimo je nešto puno gore. Vidimo, zapravo, stanje njegovog uma.
Larry Chapp
