Arturo Sosa Abascal, novi poglavar Družbe Isusove, ustvrdio je u intervjuu sa švicarskim ‘vatikanistom’ Giuseppeom Rusconiem da su Isusove riječi o razvodu “relativne” te se moraju “razlučivati” prema “savjesti” svakog pojedinca.
Intervju stiže devet mjeseci nakon Papine objave kontroverzne pobudnice Amoris Laetitia, a mnogi biskupi diljem svijeta koriste nejasne dijelove dokumenta kako bi otvorili pristup svetoj pričesti onim vjernicima koji žive u preljubu, odnosno parovima koji žive zajedno u grešnoj zajednici.
Prenosimo dijelove intervjua objavljenog na blogu talijanskog vatikanista Sandro Magister:
Kardinal Gerhard L. Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, rekao je kako su Isusove riječi koje se odnose na brak vrlo jasne te da ih “nijedna moć na nebu ni na zemlji, ni anđeo, ni papa, ni ckrveni sabor, ni zakon biskupa nema ovlasti mijenjati“.
Abascal: Dakle, potrebno je mnogo promišljanja o tome što je Isus zapravo rekao. U to vrijeme, nitko nije imao uređaj za snimanje Isusovih riječi. Ono što nam je poznato jest da se Isusove riječi moraju uzeti u kontekstu, one su izražene u jeziku, u određenom okruženju, one su upućene nekome osobno.
Ali, ako se sve Isusove riječi treba ponovno ispitivati i vraćati ih u njihov povijesni kontekst, nedostaje im apsolutna vrijednost.
Abascal: Tijekom prošlog stoljeća u Crkvi na velike niču studije koje nastoje shvatiti što je to Isus točno htio reći… To nije relativizam, samo potvrđuje da je riječ relativna, Evanđelja su napisali ljudi, prihvaćena su od Crkve koju također čine ljudi… Dakle, istina je da nitko ne može promijeniti riječi Isusove, ali mora se znati što su značile!
Zar je moguće također dovesti u pitanje riječi iz Evanđelja po Mateju 19, 3-6: “Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“?
Abascal: Slažem se s onim što govori papa Franjo. Ne dovodimo ih u sumnju, nego ih podvrgavamo razlučivanju.
Ali razlučivanje je ispitivanje, to je izbor između različitih opcija. Zar više ne postoji obaveza slijediti samo jednu interpretaciju.
Abascal: Ne, obaveza još postoji, ali moramo slijediti rezultate razlučivanja.
Ipak, konačna odluka se temelji na presudi koja se odnosi na različite hipoteze. Što znači da uzima u obzir hipotezu da rečenica “čovjek neka ne rastavlja …” nije baš onakva kako nam se činila. Ukratko, time se dovode u sumnju Isusove riječi.
Abascal: Ne u Isusove riječi, nego u to kako smo tumačili Isusove riječi. U razlučivanju se ne odabire između različitih teza nego se sluša Duha Svetoga, koji nam – kako je Isus obećao – pomaže shvatiti znakove Božje prisutnosti u ljudskoj povijesti.
Ali kako razlučivati?
Abascal: Papa Franjo razlučuje sljedeći svetog Ignacija, kao i cijela Družba Isusova: čovjek mora tražiti i pronaći će, rekao je sveti Ignacije, Božju volju. To nije neozbiljna potraga. Razlučivanje dovodi do odluke: mora se ne samo ispitivati, nego i odlučiti.
I tko onda odlučuje?
Abascal: Crkva je uvijek ponavljala prioritet osobne savjesti.
Dakle, ako mi savjest nakon razlučivanja govori da mogu primati pričest, čak i ako ne zadovoljavam norme za to…
Abascal: Crkva se razvijala tijekom stoljeća, nije komad armiranog betona. Ona je rođena, ona je učila, ona se mijenjala. To je razlog zašto su se održavali ekumenski sabori; pokušali su imati u fokusu razvoj doktrine. Doktrina je riječ koja mi se ne sviđa, ona nosi sa sobom sliku tvrdog kamena. A zapravo ljudska stvarnost ima puno više nijansi, te nikada nije ni crna ni bijela, ona je u stalnom razvoju.
