Novi prefekt Dikasterija za nauk vjere iznio je neke hrabre tvrdnje u opširnom intervjuu za isusovački časopis „La Civilta Cattolica“.
U opširnom intervjuu objavljenom u četvrtak, nadbiskup Victor Manuel Fernández iznio je svoju viziju crkvenog nauka kao prefekt Dikasterija za nauk vjere, onu koja stavlja naglasak na uključivanje suvremene kulture i iskustava iz stvarnog života, te naglašavajući važnost milosrđa, kako u moralnoj teologiji, tako i u teološkoj refleksiji.
U razgovoru s glavnim urednikom „La Civilta Cattolica“, o. Antoniom Spadarom, argentinski teolog i novoizabrani kardinal dao je niz “hrabrih izjava“, optužujući neke klerike i crkvene velikodostojnike, koji tvrde da čuvaju vjeru, ali ih samo zanima moć, a ne razum, te moraju shvatiti kako se moral ne treba apsolutno svoditi na puko ispunjavanje Deset Božjih zapovijedi.
Nadbiskup Fernández također je rekao kako se Gospodinovo milosrđe „ne smije zanijekati teološkim rasuđivanjem“ i ponovio ono što je rekao u ranijim intervjuima: pokušava razumjeti liberalne teologe umjesto izricanja automatske osude, pokušava biti obogaćen njihovim razmišljanjem i pratiti ih.
Što se tiče više praktičnih pitanja, rekao je kako Dikasterij više neće davati „brze odgovore u standardnom formatu” na složena pitanja, te da planira “inkulturirati Evanđelje” u susretu s teolozima i razgovorima s predstavnicima biskupskih komisija u raznim regijama svijeta.
Nadbiskup Fernández započeo je intervju rekavši da, iako Crkva brani razum i dijalog između vjere i razuma, upozorio je na one koji imaju više „filozofski nego teološki“ način razmišljanja „kojemu se sve drugo mora podrediti, i koji u konačnici zauzima mjesto Objave”.
Klerici i crkveni velikodostojnici koji posjeduju takav način razmišljanja, rekao je, vjeruju da mogu „odrediti ispravno tumačenje Objave i istine“ i jedini su “inteligentni“ i “vjerni“. Takav stav, dodao je, „objašnjava moć koju si neki klerici prisvajaju, idući tako daleko da određuju što papa može ili ne može reći, predstavljajući se kao jamci legitimiteta i jedinstva vjere”.
Način razmišljanja u kojem se oni „smatraju apsolutnim čuvarima, izvor je moći kojim se žele zaštititi od svega”.
„To nije razum“, dodao je, „to je moć“.
Nadbiskup je također ponudio detalje o svom teološkom obrazovanju. Njegova je formacija bila “strogo tomistička“, objasnio je, a njegov duhovni učitelj bio je sv. Bonaventura, čija je teologija „ostavila neizbrisiv dojam“ na njega jer je „sposobna hraniti duhovni život i, u isto vrijeme, utjecati na ljudsku egzistenciju“.
Pohvalno je citirao autore dvadesetog stoljeća poput francuskog katoličkog filozofa Mauricea Blondela kojemu se divi zbog „njegove želje da korištenjem filozofije uspostavi dijalog s potrebama svakodnevnog postojanja“ i zbog znanja „kako nadići puku ‘birokratsku filozofiju’“.
Među teolozima je pohvalio „argumentativnu preciznost Karla Rahnera, duhovnu dubinu Hansa Ursa von Balthasara, ekleziologiju Yvesa Congara i, bez sumnje, vrijedno djelo Josepha Ratzingera-Benedikta XVI.”. U svima njima, rekao je, „postoji intimna veza između misli i duhovnog iskustva, iako to svatko postiže na svoj način“, dodajući da „isto vrijedi i za neke tomističke filozofe poput Étiennea Gilsona ili Réginalda Garrigou-Lagrangea“.
Također je pohvalio teologe koji su promicali teologiju oslobođenja, koje je sve osobno poznavao: dominikanca o. Gustava Guttiérreza, kao i o. Lucia Geru i o. Rafaela Tella, tvorce “teologije naroda” koju je papa Franjo cijenio. „Prenijeli su mi veliku ljubav prema Crkvi, strast za evangelizacijom, intenzivnu naklonost prema siromašnima i njihovoj kulturi, te sposobnost povezivanja teologije s tjeskobama, snovima i nadama ljudi koji pate”, rekao je.
Nadbiskup Fernández nastavio je objašnjavati zašto vjeruje da pastoralna praksa „otvara nove horizonte za razmišljanje“ i rekao kako se „integritet katoličke doktrine o vjeri i moralu“ može zaštititi „traženjem sve dubljeg razumijevanja [katoličke doktrine] u kontekstu novih pitanja“.
Okrećući se filozofiji, citirao je Hans-Georga Gadamera i Jacquesa Maritaina kao intelektualce koji su utjecali na njega, smatrajući da je potrebno pokazati vrijednost iskustva u pristupu “određenim aspektima istine“ u dijalogu sa svijetom. Nadbiskup Fernández je također raspravljao o svom vlastitom svesku „Sustavne duhovne teologije“, u kojem istražuje odnos između teologije i pastorala, i tvrdi kako pastoral nije degradacija duhovnosti, već područje kroz koje Duh Sveti djeluje na produbljivanju duhovnog života i teološkog razumijevanja.
Kao i u intervjuu za „National Catholic Register“ od 8. rujna, nadbiskup Fernández ponovno se osvrnuo na svoju knjigu „Pet minuta s Duhom Svetim“ i rekao kako se teolozi ne bi trebali sramiti pisanja za širu publiku, budući da je on za svoju knjigu primio “bezbrojne poruke zahvalnosti” za to. Svojom knjigom nastoji potaknuti ljude na obraćenje, izbjegavanje samoubojstva, odabir svećeničkog ili redovničkog zvanja i spašavanje braka.
Teologija je, nastavio je, sposobna „stvarati nove stvari u svijetu i u Crkvi” i ući u dijalog „sa svim znanjem svoga vremena”, ali bez nametanja „antičke, srednjovjekovne ili moderne kulture”. Umjesto toga, rekao je, „polazi od kulture svojih slušatelja kako bi prenijela istinu“. Istaknuo je važnost korištenja „ljepote i zavodljivosti slika, likova, primjera i senzacija” kako bi Evanđelje bilo „dostupno ljudima dvadeset prvog stoljeća”.
Intervju također pokazuje nadbiskupov stav o odnosu između teologije i moralne teologije, posebno u kontekstu naglaska pape Franje na milosrđu. Nadbiskup je istaknuo primat milosrđa u moralnoj teologiji. Prikazao je milosrđe kao pokretačku snagu teološkog promišljanja, tvrdeći da bi ono trebalo utjecati na moralno razlučivanje i donošenje odluka, a ne nastojati, prema riječima pape Franje, „indoktrinirati Evanđelje, pretvarajući ga u ‘ mrtvo kamenje za bacanje na druge’”.
Milosrđe, rekao je, obuhvaća poredak razuma i ima utjecaja u donošenju moralnih odluka. Upitan može li se moral svesti na ispunjavanje zapovijedi, odgovorio je: „Apsolutno ne“.
Nadbiskup Fernández također se u intervjuu osvrnuo na „Amoris Laetitia“, apostolsku pobudnicu pape Franje iz 2016. godine, naglašavajući kako je Franjino prihvaćanje kontroverznog poglavlja o pristupu svetoj pričesti za rastavljene koji su ponovno vjenčani označilo „vrlo važan korak u moralnoj teologiji“.
Intervju također zadire u osobni odnos nadbiskupa Fernándeza sa Svetim pismom. Podijelio je svoje iskustvo studiranja Svetog pisma u Rimu i kako je to utjecalo na njegov teološki rad. „Biblijski studij otvara goleme perspektive i ne možemo ne prepoznati težinu napretka u biblijskom istraživanju s obzirom na obnovu katoličke teologije”, rekao je.
Aludirajući na pismo koje mu je papa napisao prilikom imenovanja, rekao je da ono otkriva „vrlo široke i uzbudljive horizonte za Dikasterij“ i Franjinu želju da teološko znanje dovede u dijalog sa životom Božjeg naroda. Ali požalio se što Crkva trenutno nema teologe „veličine Rahnera, Ratzingera, Congara ili von Balthasara“. U nečemu trenutno nismo uspješni, smatra on, tvrdeći kako su veliki teolozi koji su imali dalekosežne učinke zapravo oni koji su „razmišljali u dijalogu sa stvarnošću“.
Okrećući se reformi Crkve, rekao je kako vjeruje da su riječi pape Franje o misionarskom dosegu glavni dio tog procesa. Pozivajući se na Franjinu apostolsku pobudnicu „Evangelii gaudium“ iz 2013. godine, rekao je da Crkva mora biti „vjerna svojoj naravi” tako što će biti „u dijalogu sa svijetom i decentralizirana u evangelizacijskom zanosu”. Takav „izlazak iz sebe”, rekao je, ne postiže se ljudskom voljom, nego je rezultat „nadnaravnog dinamizma kojeg Duh Sveti izaziva u pojedincima i u cijeloj Crkvi”.
Nadbiskup je zanijekao špekulacije o nestanku glavne funkcije Dikasterija za nauk vjere – pobijanja teoloških pogrešaka. „Očito, ako netko kaže da Isus nije pravi čovjek ili da sve imigrante treba pobiti, bit će potrebna odlučna intervencija”, rekao je. „Ali u isto vrijeme ovo će pružiti priliku za rast, obogaćivanje našeg razumijevanja. Primjerice, u takvim ćemo slučajevima dotičnu osobu morati pratiti u legitimnoj namjeri naučavanja o božanstvu Isusa Krista ili će se morati informirati o razlozima migracije“.
Za novog prefekta Dikasterija za nauk vjere povećanje razumijevanja je učinkovitije od povećane kontrole, a ispravno „teološko istraživanje“ učinkovitije je u iskorjenjivanju krivovjerja od “osuda“ za koje vjeruje da dovode do njezinog „širenja i učvršćivanja“. Nadalje, nadbiskup vjeruje kako je „Božja svemoć i milosrđe sposobno dati milosrdno spasenje“ u slučajevima kao što su nekrštena djeca – ona koja su umrla prije krštenja. I po mons. Fernándezu to „ne smije biti zanijekano ili zamagljeno teološkim rasuđivanjem”.
„Ako se ovo primijeni na opći način, kao ‘temeljni kriterij’, nedvojbeno nas tjera da preispitamo mnoge stvari”, rekao je. U intervjuu se zalagao protiv “uredske teologije“, ali je naglasio važnost teološkog istraživanja. Istodobno je upozorio da teolozi ne razvijaju temu izvan konteksta, a zatim nastavljaju tumačiti određenu tezu „željeznom logikom do te mjere da ih ponese stanoviti opsesivni fanatizam“. I pozvao se na papu Franju koji je govorio o tome kao o „najvećoj opasnosti“.
Na pitanje o. Spadara o tome kako papa Franjo spaja vječni nauk Crkve i “nedavno“ Učiteljstvo, nešto što isusovac naziva “zanimljivom činjenicom“, nadbiskup Fernández je odgovorio rekavši da je “značajno” da Papa spominje oboje. “Ovo je važno pojašnjenje”, ustvrdio je, “jer je upravo nedavno učiteljstvo ono koje se uključuje u dijalog s trenutnim okolnostima svijeta i Crkve, s njezinom kulturom i izazovima. Učiteljstvo nije puki ‘polog’, nego je i živi dar koji djeluje po Franji”, rekao je.
„Učiteljstvo nas također može prosvijetliti u našem hodočašću u ovom trenutku povijesti“, dodao je, „i moramo dopustiti da nas vode nedavni i trenutni zahvati, a onda nema sumnje u nastavak pijenja vode iz zdenca koji je bez dna – kao što je uvijek relevantna Objava“.
Nadbiskup Fernández je na kraju intervjua govorio o nužnosti uvrštavanja nauka pape Franje u nove dokumente Dikasterija za nauk vjere.
„Ne radi se samo o umetanju nekoliko citata pape Franje, već o obogaćivanju misli i razvijanju teologije u svjetlu specifičnog doprinosa“, rekao je. „To će također zahtijevati održavanje dijaloga s drugim dikasterijima“.
