Jedna od nuspojava ove Sinode je što smo mogli dobiti saznanje o tome kako koji biskup ili kardinal diše oko važnih pitanja u Crkvi. Papina želja da se otvoreno govori na Sinodi o svim pitanjima bez ustručavanja, se u velikoj mjeri ostvarila.
Tome je pripomogla i odluka da se novinarima zabrani promatranje izravno iz dvorane pa su biskupi osjećali veću slobodu u svojim izlaganjima.
Međutim, u današnjem digitalnom svijetu, informacije su ipak prije ili kasnije iscurile van, i to… brzinom interneta. Neki biskupi su čak pisali svoje blogove. Na početku, nadbiskup Gadecki je pisao bilješke o svakom izlaganju i sažetke objavljivao na svojoj web stranici (sve dok nije dobio po prstima). Kardinal Napier je pak bio vrlo aktivan na Twitteru. Unatoč medijskoj blokadi u samoj dvorani, biskupi su redovito davali intervjue novinarima čim bi izišli iz nje.
Na kraju su upućeni novinari (i njihovi čitatelji) mogli dobiti dobru sliku o stajalištima pojedinih biskupa kada je riječ o spornim pitanjima. Ako nisi znali za biskupa Cupicha prije Sinoda, to definitivno više nije slučaj. Zanimljivo je bilo tijekom ove Sinode čitati mišljenja iskusnijih pratitelja zbivanje u Crkvi, takozvanih vatikanista, koji su promatrali događaje iz prizme konklava. To je vjerojatno instinkt talijanskih novinara, ali kada se toliko kardinala sastane na jednom mjestu, i to kroz puna tri tjedna, za pretpostaviti je da su međusobno razgovarali o mogućim kandidatima za budućeg papu. Nakon ove dvije sinode, dobro se zna tko je tko, i teško da bi na sljedećoj konklavi moglo isplivati neko iznenađenje.
A iznenađenje za mnoge tijekom ove dvije Sinode su prvenstveno bili delegati iz Afrike. Možda su na prijašnjim zasjedanjima bili poslušni i tihi promatrači, ali ovog puta su glasno stajali iza tradicionalnog crkvenog učenja o braku i obitelji, što je šokiralo više od samo jednog njemačkog kardinala. Sekularni mediji, koji ne razumiju Katoličku crkvu, su često znali favorizirati izbor pape sa ‘crnog kontinenta’, valjda zato što su gledali na biskupe iz Afrike iz pozicije Nelsona Mandele i biskupa mu Desmonda Tutu. Koji šok je uslijedio kada je najperspektivniji kardinal iz Afrike, Robert Sarah, koristio riječi poput hereze i šizme i usporedio spolnu ideologiju sa nacizmom.
Istočna Europa, ponajviše Poljaci, su također bili glasni sudionici na ovoj Sinodi. Što je razumljivo jer se veliki broj Sinodalnih otaca ponašao kao da pontifikat sv. Ivana Pavala II. nije ni postojao. Toliko je pisao i govorio o obitelji kroz svojih 26 godina papinstva da bi ga se sada jednostavno ignoriralo. Eh, pa Poljaci to nisu mogli dopustiti pa su krenuli u svoju ofenzivu.
A gdje smo mi Hrvati bili u cijeloj ovoj priči?
Koliko god da znamo obratiti pažnju na obljetnice posjeta Ivana Pavla II. našoj domovini, podsjetiti se na njegovu ulogu u međunarodnom priznanju Lijepe naše, kada je došlo vrijeme da jasno stojimo uz njegov nauk tj. uz rame Poljaka, podrška je izostala. Tako je mantra „dok se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom“ dovedena do ekstrema. Biti ću čak zločest i reći kako kardinali Bozanić i Puljić nisu išli u Rim kako ih ne bi netko slučajno pitao za njihovo mišljenje. Bosna je čak poslala svog vojnog ordinarija, kako bi njihova uloga bila totalno nezapažena.
Ali, možemo biti sigurni, da kada Papa konačno donese svoju odluku oko kontroverznih pitanja s ove Sinode, naši biskupi će govoriti kako su oni tako oduvijek mislili. Što je i razumljivo. Svaki biskup želi biti u što boljim odnosima sa Svetim Ocem. Međutim, možemo biti zahvalni na onim biskupima koji su poslušali Papu i bili iskreni u svojim izlaganjima, koji ozbiljno shvaćaju svoje apostolsko nasljeđe i brinu se za vjeru i moral svoga stada. Jer, kakvo god vaše mišljenje bilo o ishodu ove Sinode, moglo je završiti i puno gore.
