Prijatelj mi je nedavno poslao članak o novoj “religiji klimatskih promjena”, u kojem se autor pitao hoće li ljudske žrtve biti sljedeći korak u obrani od ekološke katastrofe. Naravno, postojala bi određena logika na djelu ako bogati i moćni počnu ubijati siromašne i slabe kako bi obnovili ekološku ravnotežu – pod pretpostavkom da su bogati osjetljiviji po pitanju ograničenih resursa od siromašnih ili da barem mogu kupovati vrste proizvoda koji dokazuju da su duboko posvećeni očuvanju majke zemlje.
A mlade ljude, moguće buduće majke i očeve, širenjem panike o smaku svijeta, već zastrašivanjem pripremaju na žrtvovanje vlastite djece.
Tako istraživanje provedeno među 10.000 mladih ljudi u dobi od 16 do 25 godina koje je ugledni Lancet objavio u rujnu 2021. godine kaže: 39 posto djece izjasnilo se da „ne želi imati djecu“ zbog klimatskih promjena, 77 posto vjeruje da je budućnost zastrašujuća, šest od deset kaže da su izuzetno zabrinuti zbog klimatskih promjena, više od 50 posto kaže da su prestravljeni i bespomoćni. Klimatska tjeskoba i sukladno „žrtvovanje djece“ (kao u poganskoj astečkoj religiji) preuzela je važnu ulogu u svjetskoj demografiji koju su potvrdili čak i analitičari na Morgan Stanleyu. (vidi)
Time ova ideja o ljudskom žrtvovanju baš i nije nezamisliva budući da mi zapravo nudimo ljude kao žrtve gotovo neprestano u modernom svijetu kroz pobačaj i eutanaziju – a da ni ne spomenem ratna razaranja i izgladnjivanje. Činimo to, kao što se uvijek radilo, prije svega da bismo dobili ono što želimo.
Očito to nije neobično čak ni za one koji bi trebali znati bolje od “lošeg običaja” kada je u pitanju žrtvovanje života drugih za vlastite ciljeve. To je bilo toliko endemično u drevnom Izraelu da su čak i neki kraljevi žrtvovali vlastitu djecu na vatrama kanaanskog boga Moloha, koji je bio poznat u cijeloj regiji kao onaj koji želi više spaljivanja djece. (U nekim tekstovima, Moloh se spominje kao Baal, koji se također povezuje sa Sotonom.) Jedna od svrha “uzvišica” koje mnogi kraljevi Izraela i Judeje nisu uspjeli srušiti i uništiti bila je zadržavanje ove prakse.
Kao što je opisano u 2. Knjizi o kraljevima 16,2, Ahaz, judejski kralj, “sâm je proveo svoga sina kroz oganj po gnusnom običaju naroda što ih je Jahve protjerao pred Izraelovim sinovima.” Kralj Manaše bio je kriv za isti prijestup. Evo odlomka:
“… Obnovio je uzvišice što ih bijaše oborio otac mu Ezekija, podigao je žrtvenik Baalu, načinio ašere kako bijaše učinio izraelski kralj Ahab; i stao se klanjati svoj vojsci nebeskoj i služiti joj. Podigao je žrtvenike i u domu Jahvinu, za koji bijaše rekao Jahve: »U Jeruzalemu će prebivati moje ime zauvijek.”
Sagradio je žrtvenike svoj nebeskoj vojsci u oba predvorja doma Jahvina. I sinove je svoje proveo kroz oganj. Vračao je, gatao, stvorio bajače i opsjenare, učinio je premnogo zla u očima Jahve i razjarivao ga [2 Kraljevima 21,3-6]
Uzimajući u obzir razlike u vremenu, mjestu i kulturi, ovo je zapravo prilično točan opis politike današnjih “katoličkih” političara. Suvremeni ekvivalenti poganskog idolopoklonstva ranije su bili zabranjeni u Europi baš kao što su takva zla dugo bila zabranjena u Izraelu i Judi, kao što je navedeno u Knjizi Ponovljenog zakona (18,10). Ipak, ako su neki od židovskih kraljeva i sami prakticirali i promicali žrtvovanje djece, nije teško zamisliti da je ono brzo postalo rašireno među narodom u cjelini (vidi, na primjer, 2 Kr 17,7). Doista, Psalam 106 oplakuje ovo rašireno zlo:
I ne istrijebiše naroda
za koje im Jahve bješe naredio.
S poganima miješahu se,
naučiše djela njina.
Štovahu likove njihove,
koji im postaše zamka.
Žrtvovahu sinove svoje
i svoje kćeri zlodusima.
Prolijevahu krv nevinu,
krv sinova i kćeri svojih,
koje žrtvovahu likovima kanaanskim.
Zemlja bješe krvlju okaljana,
djelima se svojim uprljaše,
učiniše preljub svojim nedjelima. [34-39]
Proroci Jeremija (7,31; 19,15) i Ezekiel (16,21; 20,31; 23,37-39) nastavili su osuđivati ove grijehe, ali uglavnom uzalud.
Danas je manje vjerojatno da ćemo svojim projiciranim željama dati imena i nazvati ih bogovima (iako sam prilično siguran da se to polako mijenja). Ali ista moć prijevare ostaje na djelu, a stopa žrtava ovog pokolja veća je u dvadeset prvom stoljeću nakon Krista nego ikad prije (možda ne proporcionalno broju stanovnika, ali to nemamo načina znati). Većina žrtvovanja djece sada se čini manje vidljiva, jer se odvija u majčinoj utrobi, ali motivi su zapanjujuće slični: Možemo postići vlastite ciljeve samo ako žrtvujemo svoju djecu.
Još više začuđuje sličnost u praksi između onih koji su danas nominalni kršćani i onih koji su tada bili nominalni Židovi. Da nije bilo Krista i konačne neuništivosti Njegove Crkve, sigurno bi nas Gospodin ponovno prognao.
Gledamo medije i otkrivamo da najagresivnije i najraširenije prezentacije samo šire vrijednosti pokvarene ljudske kulture. Promotrimo li politiku ili posao naići ćemo na obostrani pritisak da se ta izopačenosti proširi. Promotrimo li kršćanske Crkve vidimo da su u opadanju i podjelama, s ogromnim postotkom čak i kršćanskih osoba i skupina koje traže opravdanje za ono što je svaka prethodna kršćanska generacija sve do apostola smatrala ozbiljnim grijehom.
I u svim ovim previranjima, gledamo samu Katoličku Crkvu i nalazimo je prečesto bez kormila i zbunjenu, sklonu beskonačnim raspravama u kojima se svako zamislivo stajalište mora čuti. Što je još gore, sofisticirani “katolički” glasovi podignuti u korist sve veće korupcije prečesto zaglušuju glas samog Krista. Čak i kad se pokušamo osvrnuti na učenja našeg Spasitelja i njegovih apostola, mogli bi nam reći – ponekad biskupi ili kardinali – da nitko od njih nije dovoljno razumio ljudsku antropologiju da bi iznio razumne moralne tvrdnje.
Međutim, bez obzira gdje živimo, moramo učiniti sve što možemo kako bismo osigurali da stalni duhovni kolaps ne bude konačna sudbina naših obitelji i prijatelja. Istina je da smo u ratu prvenstveno sa visokom politikom i mračnim silama, ali i uvijek smo bili. U ratu smo s Molohom. Čak i mnogi nominalni kršćani još uvijek žrtvuju svoju djecu, tjelesno ili duhovno, na poganskim oltarima bogatstva, svjetovnog obrazovanja i svjetovnog prihvaćanja društva. Ipak, jedini siguran način za obnovu bilo koje kulture je obraćenje Kristu i Njegovoj Crkvi od strane onih koji pripadaju toj kulturi. Svaki novi ili produbljeni obraćenik već je pobijedio s Kristom, čak i ako pobjeda ne rezultira širim i vidljivijim kulturnim procvatom. Ali u isto vrijeme obraćenje je jedan i jedini put do kulturnog zdravlja.
To je jedini način na koji možemo zaustaviti žrtvovanje naše djece – da ne spominjemo sebe – demonima koji traže naše živote.
