“Dijalog” nije rješenje za probleme grijeha i spasenja. Za ovo je Krist živio i umro, utemeljio Crkvu na Petru, ustanovio sakramente, i tako dalje. Ovo se podrazumijeva, barem intelektualno, među mnogim katolicima koji su uključeni u “dijalog”, ali se to gotovo nikada ne ostvaruje u praksi. Činjenica je da u većini primjera “međureligijski dijalog”, osobito s muslimanima, postaje loša isprika za nesposobnost ili neuspjeh katolika u evangelizaciji. Umjesto toga oni traže potvrdu, odobrenje, pa čak i prijateljstvo s drugima, a ne rješavanje po njih presudnih pitanja kao što su smrt, Sud, Pakao, i Nebo.
Ne postoji jednostavan način za rješavanje bilo kojeg od ovih pitanja, jer Katoličanstvo i Islam su dogmatski nepomirljivi. Jedna strana ili mora prihvatiti drugu ili je odbaciti, i obrnuto. Toliko često muslimansko-kršćanska religijska diskusija se prekida na temi o Isusovom Sinovstvu. Kršćani tvrde da je Isus Sin Božiji; muslimani poriču da je Isus Sin Božiji. Obje strane se onda jednostavno slože da se ne slažu, dok je svaka, kada se rastaju, uvjerena da je ona u pravu, a da je ona druga u krivu. Jer ako je Isus Sin Božji, druga Božanska osoba i ukoliko je Biblija istinita, onda to Kur’an ne može biti. Ne postoji “zajednički jezik” s Islamom osim puke površnosti, pa čak i same “sličnosti” na koje se tako rado poziva, često su ukorijenjene u izravnom suprotstavljanju dogmi. To je kao da se dvije osobe slože oko toga da su krafne loše, ali jednom se ne sviđa okus, dok drugi misli da krafne nisu zdrave.
Što se tiče Islama, kod njih ne postoji takav pojam koji bi mogao parirati našem “dijalogu”: Postoje samo tri stvari (1) Islam ili laž; (2) vjera u Allaha, ili odbacivanje Islama; i (3) posljedice koje slijede prihvaćanjem ili odbacivanjem Islama.
To je stvarnost koju moderna Crkva, nažalost, u najvećem dijelu, odbija priznati.
Važno je voljeti muslimane i nastojati s njima graditi odnose, ali to treba činiti samo kako bi im se omogućilo upoznavanje s katoličkom vjerom radi njihovo vlastitog spasenja, jer Isus je “Put, Istina, i Život i nitko ne dolazi k Ocu osim po Njemu.” (Iv 14, 6).
Kao što je ravnatelj Papinskog instituta za arapske i islamske studije (PISAI) u Rimu, koji je posvećen međureligijskom dijalogu između kršćana i muslimana, jednom rekao (privatno), “nema pravog dijaloga, jer muslimani nikada ne uzvraćaju geste dobre volje pružane od strane kršćana. Rezultat je da sjedimo zajedno, kršćani govore kako je Islam divna religija, a muslimani govore kako je Islam divna religija.“
