Na blogu A Catholic Thinker naišao sam na post o francuskom piscu Georgesu Bernanosu, meni jednom od najdražih pisaca, pa dijelim s vama:
Upoznat s neograničenim nasiljem i izopačenostima koje je tehnološki čovjek bio u stanju učiniti u 20. stoljeću, Bernanos je dokučio i izoštrio dvije stvarnosti u svojim književnim djelima: Vraga i Sveca. Bernanosova djela pokazuju kako nas tama u našim mračnim vremenima podsjeća na dubinu zla koje postoji u svijetu. No, svjetlost koja probija kroz tu tamu ipak upućuje na neumoljivo dobro koje se još može naći. Kako je pisac njegove biografije artikulirao:
“Unatoč njegovu poimanju pakla u našoj sredini, Bernanos ne očajava, jer su sveci postojali i još uvijek postoje. Oni su živi svjedoci istine do koje mu je stalo. Kršćanstvo za njega nije ideologija, nego život, koji počinje s krštenjem, i uključuje i muku i uskrsnuće Kristovo.“
Znakovito, teme Bernanosova djela nas konstantno podsjećaju na pripadnost njegovih literalnih junaka Tijelu Kristovu. Stvoreni smo za zajedništvo s Bogom i jedni s drugima. To je ohrabrujuće. No, to nije kraj. Također smo “ugrađeni u Muke Kristove”. Patnja je nezaobilazan element u životima Bernanosovih likova. Svetost dolazi s vremenom nakon vatrenog čišćenja, jednako kao što plemeniti metali isplivaju iz užarene peći. Konačno, Bernanos kroz svoje likove podsjeća i na nagrade koje nas na kraju čekaju. Milost. Radost. Vječno sjedinjenje s Kristom.
Pa ipak, naša vizija o krajnjoj nagradi je zaslijepljena u ovim mračnim vremenima. Čak i kada vidimo te svece, mi smo inspirirani njihovom vjerom i hrabrošću, ali strah da ćemo i mi trpjeti tu istu patnju je nepodnošljiva.
Svetost je najviši poziv na kojem Bernanos inzistira:
“Vi znate što je svetost: zvanje, poziv. Gdje te Bog čeka, moraš se penjati, ili to ili ćeš izgubiti sebe.“
I ovaj susret – taj neusporedivi sjajan odnos – sa živim Kristom, tako satire bilo kakve poteškoća da sveci, čini se, srljaju u tu privilegiju patnje s njim. Nije to proračunati čin ili neka dobro zamišljena filozofija. To je ljubavna afera za koju se žrtvuje svoj život radi objekta svoje besmrtne ljubavi. Kako jedan od Bernanosovih likova podsjeća:
“Poslanje Crkve je otkriti izvor izgubljene radosti.“
Sveci u Crkvi otkrili su taj izvor izgubljenih radosti, nezasitno ga žele širiti i poradi toga su bolno patili od đavoljih udaraca. A Bernanos nas podsjeća:
“Naša Crkva je crkva svetih. Ako joj netko prilazi s nepovjerenjem, onda vidi samo zatvorena vrata, barijere i ograde, neku vrstu duhovne policije. No, naša Crkva je Crkva svetih. Da bi postao svetac, koji biskup ne bi odustao od svog prstena, svoje mitre; koji kardinal od svojeg purpura, papa od svoje bjeline i moći i sve vlasti ovoga svijeta? Tko ne bi želio imati snage da krene na ovu divnu avanturu; jer ona je doista i jedina avantura.“