Novi moralisti imaju jednostavnu strategiju. Zadržavaju pravovjernu terminologiju, ali mijenjaju njezino značenje…
Papa Franjo nedavno je morao pojasniti svoju tvrdnju da je homoseksualna aktivnost grijeh podsjetivši da, kao i kod svakog grijeha, „treba uzeti u obzir okolnosti koje mogu umanjiti krivnju (grešna situacija)“. Papa je rekao istinu, ali nažalost njegov podsjetnik neće puno pomoći. Šezdeset godina zagovornici novog morala pogrešno su tumačili nauk kako bi dopustili onima s “umanjenom“ krivnjom da nastave štetno i grešno ponašanje.
Novi moralisti imaju jednostavnu strategiju. Zadržavaju pravovjernu terminologiju, ali mijenjaju njezino značenje kako bi uvjerili katolike da njihov novi pristup (ili paradigma) ne mijenja Evanđelje. Nadaju se da će ovo službeno navesti Crkvu da prihvati pojmove “savjesti“ i “prihvaćanja“ koji odgovaraju iskrivljenim senzibilitetima postmodernog svijeta.
Kako njihov utjecaj raste u Crkvi (uključujući vodstvo na nadolazećim sinodama), razotkrivanje i opovrgavanje njihova pristupa važan je zadatak. Ispravljanje naših pogrešaka (grijeha), međutim, mora ostati dio većeg evanđeoskog djela produbljivanja naše vjere u Krista. Oni koji poznaju Njega i život koji nudi neće se lako zavesti igrama riječi i birokratskim spletkama.
Dakle, što Crkva zapravo naučava o onima koji griješe (dok neki žele umanjiti njihovu krivnju) i kako im možemo pomoći da žive Evanđelje?
Grijeh se događa s namjerom i stoga zahtijeva spoznaju i slobodu. Potpuno neznanje ili potpuna prisila stoga uklanjaju krivnju. Ipak, šteta –može prirodno uslijediti.
Krivnja očito ostaje kada izostane nevin pritisak. Ako je grešno djelo objektivno teško (tj. smrtni grijeh), tada je grešnik osobno izdao Boga na takav način da Bog više ne prebiva u njemu.
Bog i Njegov narod i dalje ljube grešnike i žele njihov povratak u zajedništvo. Ali dok su odvojeni od Krista, oni su u opasnosti od vječnog gubitka i ne mogu u potpunosti sudjelovati u životu Kristova Tijela, Crkve.
“Umanjena krivnja“ obično se odnosi na teško grešne čine počinjene uz određeno znanje i slobodu da predstavljaju grijeh, ali također uz značajnu prisutnost nedužnog neznanja ili pritiska. U takvim slučajevima, stupanj grešnikove namjerne izdaje Boga je smanjen toliko da sam grijeh ne predstavlja nužno prekid zajedništva s Bogom.
Bitno je napomenuti da smanjena krivnja ne čini automatski smrtni grijeh subjektivno lakim grijehom. Još uvijek pojedinac može prekinuti zajedništvo s Bogom. Na primjer, blud dobrovoljno počinjen pod utjecajem nepredviđenog i snažnog impulsa požude može učiniti čin manje grešnim nego kada je počinjen s predumišljajem. Ali obje kategorije spadaju u smrtne grijehe.
Objektivno promatrajući, i laki prijestupi mogu se počiniti s umanjenom (ublaženom) krivnjom, ali ostaju laki grijesi. Zato što nas korištenje znanja i sloboda u grešnom činu ne oslobađa određenog stupnja krivnja, iako je laki grijeh.
Slijediti primjer Kristova života zahtijeva od grešnika da odbace zlo koje grijehom počine i da stvore iskrenu namjeru kako više nikada neće griješiti. U svjetlu naše pale prirode od nas se ne očekuje – niti nam je dopušteno – da se zakunemo da više nećemo griješiti. Umjesto toga, moramo se povjeriti Bogu i čvrsto odlučiti da više ne želimo griješiti.
Kateheze i duhovno vodstvo prečesto zanemaruju da bez ovog sveobuhvatnog pokajanja i odlučnosti s povjerenjem nijedan naš grijeh nije oprošten. Ne možemo se namjerno držati nekih grješnih čina, a da nam bude oprošteno zbog drugih.
Razlog je jednostavan, jer nije moguće slijediti primjer Isusova života ako odbijamo prihvatiti Njegov poziv na metanoiu (hrv. promjenu), na stalnu preobrazbu našeg srca, uma, tijela i duše. Zato pokajnički “čin kajanja“ izričito odbacuje sve prošle grijehe (čak i one zaboravljene), a odlukom želimo izbjegavati sve grijehe u budućnosti.
Odbaciti ovo pokajanje ili odluku, svjesno i slobodno, čak i dok činimo lake grijehe znači namjerno odbaciti Krista i Njegov poziv. Takva tvrdoglavost može predstavljati smrtni grijeh. Ovo pokazuje središnju istinu kršćanske vjere: naša najveća opasnost nisu prošli ili budući grijesi, već odbijanje Boga i Njegovog milosrđa. To je jedina stvar koja nas može zauvijek odvojiti od Njega.
Kao i svi grješnici, oni s umanjenom krivnjom moraju priznati ono što već znaju: u određenoj su mjeri namjerno odbacili Isusa i sada mu se trebaju vratiti cijelim srcem. Posljedično, oni će tražiti dublje poznavanje Krista i njegovog života. I ustrajat će u suočavanju s pritiscima i opetovanim neuspjesima radije nego normalizirati ponašanje za koje znaju da krši Božju ljubav. Seksualni grijesi nisu iznimka – bez obzira na nečiju “orijentaciju“.
Oni koji idu ovim putem trebaju društvo ukorijenjeno u milosrđu i istini koje ih vodi u nošenju križa s Isusom, pronalazeći načine da otklone neznanje i pritisak gdje je to moguće, i vjerujući da će ih sigurno otpratiti kući. Inače će postati preopterećeni i dezorijentirani, vjerojatno će se lažno okriviti ili opravdati.
Presudan dio ove pastoralne “pratnje“ je potvrditi da su djelo i namjere grešnika doista bile pogrešne (iako umanjene). Ovo potvrđuje i jača savjest i moralnu slobodu izbora, uvjeravajući grešnike da su u stanju s Kristom upoznati i slijediti Njegov put.
Cilj je navesti grešnika da prizna svoju krivnju, pokaje se za svoje grijehe i prodube svoj intimni odnos s Isusom. Ovo nije “farizejstvo“ nego je istinski suosjećajan odgovor kojim se ozbiljno pristupa problemu grešnosti, pomaže se grešniku da shvati i prizna krivnju, prati ga se u njegovom oslobođenju od grijeha i u njegovom putovanju s Gospodinom.
S druge strane, novi moralisti dopuštaju ljudima da ostanu u svojoj umanjenoj krivnji tretirajući je kao nešto olako. Oni lažno uvjeravaju ljude riječima poput “savjest“, “afirmacija“ i “uključivanje“. Oni šute o učinjenoj šteti ili zlobi koja izjeda srca svih koji griješe (čak i bez pune krivnje).
Dakle, oni olako usmjeravaju pozornost grešnika (koji priznaju svoje grijehe) od Krista i njegove slobode ne ponavljajući njegov poziv na metanoju (promjenu), vjernost Evanđelju i obdržavanje svih njegovih zapovijedi.
To nije Evanđelje i nije nešto novo. To je lukavstvo kojim se Zmija koristila u iskušavanju naših praroditelja. Neka Bog zaštiti i izbavi njegovo grješno stado od takvih “afirmativnih (uključivih)“ pastira.
