Svake nedjelje katolici izgovaraju sljedeće riječi tijekom bogoslužja:
Vjerujem u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, rođena od Oca prije svih vjekova; Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga; rođena, ne stvorena; istobitna s Ocem; po kojemu je sve stvoreno.
Te smo riječi izgovorili tisuće puta. Tako ih dobro znamo da često o njima ne razmišljamo. Ali one su ključne za razumijevanje što znači biti katolik. Evo zašto.
Čovjek rođen od židovske majke jest Židov po rođenju. Može biti vrlo religiozan, mlak ili ateist. Ali i dalje je, u stvarnom smislu, Židov. Biti katolik drugačija je vrsta iskustva. Krštenje je nužno da bi se postalo katolikom, ali nije dovoljno. Definiraju nas naša vjera, način bogoslužja i kako aktivno živimo svoju vjeru u javnosti i privatnosti.
Nije moguće biti tzv. “kulturni” katolik. Katolička kultura proizlazi iz katoličke vjere. Ako istinski ne vjerujemo i ne prakticiramo svoju vjeru, katolička kultura postaje samo mrtvo slovo nostalgije i ugodnih navika.
Kada kažemo da je Isus rođen od Oca prije svih vjekova i istobitan s Ocem, povezujemo se sa 17 stoljeća kršćanske vjere i mučenicima koji su za nju svjedočili svojim životima. Te riječi dolaze nam od prvog ekumenskog sabora Crkve, Nicejskog sabora 325. godine. Nicejsko vjerovanje riješilo je gorki i odlučujući spor o identitetu Isusa Krista. Rezultati toga sabora oblikovali su tijek zapadne povijesti sve do danas.
Katolici su se oduvijek trudili razumjeti misterij što znači da je Isus istodobno potpuno čovjek i potpuno Bog. Taj misterij je stvarala napetost u središtu kršćanske vjere. U četvrtom stoljeću, vrlo darovit svećenik po imenu Arije pokušao je ukloniti tu napetost. Tvrdio je da je “Bog rodio [Isusa], i prije nego što je [Isus] rođen, nije postojao.” Drugim riječima, Isus je možda imao jedinstveno intiman odnos s Bogom, ali u konačnici bio je stvorenje poput nas.
Arije je bio briljantan čovjek. Mnogi biskupi i učenjaci podržavali su ga. No na kraju su oci Sabora uvidjeli da, ako je Isus stvoren od Boga, ne može biti vječno jednak Bogu. A to znači da se kršćanska objava počinje urušavati. Ako Bog nije Trojstvo vječno jednakih osoba, tada je Utjelovljenje lažno jer Bog nije postao čovjek. A ako je Utjelovljenje lažno, tada je lažno i Otkupljenje jer Bog nije umro na križu da nas izbavi iz naših grijeha. U praksi, ono što je Arije predlagao potkopalo bi cijelu evanđeosku poruku spasenja.
Zato je Nicejski sabor opisao Isusa kao istobitna s Ocem. I zato te iste riječi izgovaramo u Vjerovanju svake nedjelje. Nicejsko vjerovanje pomoglo je oblikovati naše razumijevanje Boga i čovjeka. Tijekom stoljeća utjecalo je na našu umjetnost, glazbu, moral, ideje pravde i ljudskog dostojanstva, naše političke institucije—na sve. Vjera pokreće kulturu. Ono u što vjerujemo oblikuje naše misli i postupke. I zato je važno što vjerujemo—ili ne vjerujemo.
Spominjem Nicejski sabor jer pokazuje koliko ekumenski sabor može biti važan—ne samo za Crkvu, nego i za svijet. Sveti papa Ivan XXIII. rekao je da su svi “ekumenski sabori, kad god se okupljaju, svečano slavlje jedinstva Krista i njegove Crkve, a time vode univerzalnom zračenju istine.” Dobro je prisjetiti se njegovih riječi jer se sabor koji je on sazvao—Drugi vatikanski sabor—završio prije 60 godina ove jeseni. Drugi vatikanski sabor nije ispravljao nikakvu novu herezu. Nije definirao novu doktrinu. Niti je—i ovo je vrijedno naglasiti—otvorio vrata za preispitivanje onoga što katolici vjeruju.
Ivan XXIII. postavio je cilj Drugog vatikanskog sabora u svojim uvodnim riječima. Rekao je da je “najveća briga ekumenskog sabora ovo: da se sveti polog kršćanske doktrine čuva i poučava učinkovitije.” Za to je želio da Sabor ne “izmišlja” ili “preoblikuje” Crkvu, nego da obnovi metode, oblike i strukture Crkve prema potrebama suvremenog svijeta, uvijek “prepoznajući da je supstanca drevne doktrine pologa vjere jedno, a način na koji se predstavlja drugo.”
Drugim riječima, Crkva iz 1965. i Crkva iz 2025. imaju potpuno isti cilj: spasenje svijeta u ime Isusa Krista, kroz istinu katoličke vjere. Metode i strukture mogu se razlikovati. Ali misija ima prioritet i nije se promijenila. Crkva je pozvana gledati prema van, kako bi obratila svijet, a ne gledati prema unutra i biti zaokupljena sobom.
Ono što je Sabor rekao o Crkvi je važno jer Crkva slavi uspomenu na Sabor. I prečesto su tijekom posljednjih šest desetljeća ljudi—uključujući neke na vlasti; ljude koji bi trebali bolje znati—tvrdili da su Crkva, a zatim djelovali ili poučavali na načine koji se čine suprotnima onome što Crkva zapravo vjeruje. Današnje vrijeme nije iznimka.
Kad ljudi kažu: “Mi smo Crkva,” naravno da je to istina. Svi smo Crkva jer je Crkva zajednica vjernika. Ali “zajednica vjere” ili “zajednica vjernih” podrazumijeva da postoji Netko i nešto čemu imamo obvezu biti vjerni. Ne izmišljamo katoličku vjeru. Niti je posjedujemo. Niti je možemo revidirati prema najnovijim tvrdnjama društvenih znanosti. Primamo je; živimo je u zajednici; svjedočimo je drugima; i prenosimo je potpuno—kao dobri upravitelji—našu djecu. To znači život u Crkvi.
Ivan XXIII. opisao je Katoličku Crkvu kao “majku i učiteljicu” svih naroda—ne kao religijsku korporaciju ili molitveni klub, nego kao slavu uskrsloga Isusa Krista i svjetlo Boga svijetu. Iznad svega, Crkva je mistično Tijelo Kristovo i novi Izrael; novi, mesijanski Narod Božji s Isusom kao njihovom glavom. Crkva je također novo kraljevsko svećeništvo, sa svim kršćanima u temeljnoj jednakosti kroz Krštenje, ali poput obitelji, s različitim dužnostima i hijerarhijski organiziranom.
Trebamo se zapitati ove jeseni, s obzirom na ciljeve koje je Drugi vatikanski sabor postavio: Hoće li povijest ocijeniti Sabor uspješnim ili neuspješnim? To u konačnici ovisi o nama—kako gorljivo živimo svoju vjeru; koliko duboko vjerujemo; i koliko apostolske hrabrosti pokazujemo nevjerničkom svijetu koji hitno treba Isusa Krista.
Nicejski sabor mogao je propasti. Taj sabor i cijela povijest koja je uslijedila mogli su završiti vrlo drugačije. Nisu zahvaljujući jednom čovjeku—mladom đakonu i savjetniku na Niceji po imenu Atanazije. Atanazije se borio za pravu katoličku vjeru na Niceji i tijekom cijele svoje karijere. Arijanski biskupi ekskomunicirali su ga. Pet puta je bio prognan. U jednom trenutku bio je jedini značajan glas koji je branio pravovjernu katoličku vjeru, zbog čega ga i danas pamtimo kao Atanazija protiv svijeta.
Ali nikada nije odustao. Bio je u pravu. I pobijedio je. Postao je patrijarh Aleksandrije i jedan od najvećih biskupa i crkvenih naučitelja. Vjeru koju danas uzimamo zdravo za gotovo dugujemo njemu.
To je moja vizija katoličkog vjernika potpuno živoga u Isusu Kristu. Ono što nam sada treba jest da biskupi i njihov narod odluče živjeti tu istu apostolsku hrabrost, počevši ovdje i sada—tada će stvarno svanuti nova zora u Crkvi kao svjetlu narodima.
