Jedna poteškoća koja je proizašla iz crkvenog napuštanja njezine tradicionalne liturgije zasigurno nije bila očekivana. Mnogi koji promatraju Crkvu iz daljine, a to uključuje i veliki broj nominalnih katolika, sada vide Crkvu kao da je utjelovljena u principima moralnih učenja koja njezini vjernici trebaju slijediti. Ova učenja uključuju brojna načela i propise koji su u suprotnosti s običajima sekularnog svijeta. Međutim, u danima kada je Crkva iznad svega bila usmjerene na neposredni susret s Bogom u liturgiji, ove zapovijedi se nisu promatrale samo u kontekstu svakodnevnog života, nego kao konkretni način pripreme za potpuno sudjelovanje u liturgiji.
Liturgija je davala moralnosti njezin cilj. Pitanje je bilo: Što moram učiniti da bih došao do savršenog zajedništva s euharistijskim Kristom? Koje aktivnosti će rezultirati time da ga smijem promatrati samo iz daljine? Moralno zlo je tako značilo ne samo ono što je loše u cjelini, nego nešto što treba izbjegavati kako bi se postigao konkretan cilj. A kada je netko prekršio zapovijed, i tako se isključio iz svete pričesti, ispovijed je bila način kojim se popravljala šteta i pripremilo za ponovno primanje pričesti.
Iznenađujući rezultat reforme je da- dok je prijašnja Crkva, koja je stvarno bila orijentirana prema liturgiji, za mnoge vanjske promatrače izgledala opuštena u moralnim pitanjima, sadašnja Crkva (za današnje društvo) čini se nepodnošljivo moralistička, nemilosrdna, i previše puritanska.
Martin Mosebach, „Das Paradies auf Erden: Liturgie als Fester zum Jenseits“-
Una Voce Korrespondenz 43. (2013.), str 213.-214.
(Izvor: Rorate Caeli)
