…
Ovoga puta vam predstavljamo video uradak fra Danijela Maljura u kojemu govori o tome što je to politička korektnost:
…
Dodajemo ovome i dva odlomaka na istu temu iz članka s bloga Katolik s dna kace:
Postoje različite ljevičarske pojave koje se opisuje izrazom “politička korektnost”; na takve pojave nije teško odgovoriti humorom, ali politička korektnost je više od šale ili obične uporabe drugačijeg jezika. Radi se o sustavu vjerovanja i obrascu razmišljanja koje prožima mnoge aspekte suvremenog života, upravlja javnim raspravama, odlučuje o čemu se i na koji način može raspravljati. Odlučuje o tome koji su vladini propisi prihvatljivi, a koji nisu. Kroz prethodnih desetak godina povećala je svoj utjecaj tako da je danas postala jedna od najdominantnijih obilježja javnog diskursa.
Ironija političke korektnosti je u tome što je ona sama gotovo politički nekorektna. Malo ljude se smatra politički korektnim, a još manje bi to javno priznalo tako da se radi o pojmu kojeg najčešće koriste neistomišljenici. PK je također iznenađujuće neistražen fenomen, postoji tek nekoliko akademskih rasprava i knjiga, barem van SAD-a. Politički korektni su netolerantniji prema neistomišljenicima nego što su to tradicionalni liberali ili konzervativci. One koji se ne pokoravaju takvom razmišljanju treba ignorirati, ušutkati i demonizirati. Američki konzervativni komentator Paul Weyrich zato zapisuje;
Sjedinjene države su vrlo blizu da postanu potpuno obuzete stranom ideologijom, ideologijom koja je izrazito neprijateljski raspoložena prema Zapadnoj kulturi. Prvi put u svojem životu, ljudi se moraju bojati oko toga što će reći. Takva situacija nije nikada bila u svijesti naše zemlje. Danas, ako kažete “pogrešnu stvar”, nailazite na pravne i političke probleme, možete izgubiti svoj posao ili vas mogu izbaciti s fakulteta. Određene teme su zabranjene. Ne možete tražiti istinu o nekim stvarima. Ako to pokušate, odmah će reći da ste ‘seksist’, ‘homofob’, ‘neosjetljiv’, ‘zadrt’.
(…)Porast političke korektnosti predstavlja napad i na razum i na liberalnu demokraciju. Radi se o napadu na razum, jer mjerilo nekog uvjerenja više nije objektivna, empirijski utemeljena istina, nego usklađenost s mudrošću političke korektnosti. Radi se o napadu na liberalnu demokraciju, jer raširenost političke korektnost guši slobodu govora i otvorene rasprave.
Za moderni um, suočen s novim skupom opcija o nekom teškom pitanju, prva reakcija nije pronaći ispravan odgovor, nego “politički korektan”. Ljudi će prvo razmisliti o tome što je točan odgovor, a onda će ga, kako bi izbjegli kontroverzu, usporediti s diktatima političke korektnosti. Oni čiji um nije zatvoren političkom korektnošću naučili su se automatski prilagoditi PK odgovoru. Takva mjera opreza je potpuno racionalna – za ljude koji prelaze granice političke korektnosti se ne smatra da su u krivu, i da se sa njima nema što raspravljati, nego da su zli, treba ih osuditi, ušutkati i odbaciti. Moralni kukavičluk je doveo do toga da intelektualno nepoštenje prožima i iskrivljuje naše javne rasprave. Na politički nekorektne argumente se ne odgovara; samo ih se spomene na takav način da svi shvaćaju kako su neprihvatljivi jer nisu PK.
Vjerujući kako njihovi neistomišljenici nisu samo u krivu nego su i zli, politički korektni nemaju nikakvih problema s osobnim napadima, PK može bez problema optuživati svoje neistomišljenike za različite “izme”, optužbe na koje je naravno nemoguće odgovoriti. Zbog tog osjećaja pravednosti, PK vjeruju kako može suzbijati slobodu govora.
U naopakom politički korektnom svijetu, istina dolazi u dva oblika: politički korektnom i činjenično korektnom. Političari, slavne osobe i javni mediji proglašavaju političku korektnost točnom čak i kada je pogrešna, a činjenično korektna istina se javno osuđuje kao pogrešna čak i ako je točna. Činjenično korektne istine imaju taj nedostatak što za njih ne morate pokazati kako su netočne, morate samo pokazati kako su politički nekorektne.
