Kardinal Gerhard Müller objavio je “Proglas Vjere” (vidi ovdje) prošlog tjedna i, kao sve što je Müller objavio otkako ga je papa Franjo smijenio s čela Kongregacije za nauk vjere, radi se uistinu bogatom tekstu iako je sve ispisano na samo četiri stranice. Ili, kako reče biskup Thomas Tobin iz Providencea radi se o “jasnom, konciznom i uređenom pristupu, s puno citata, izvrsnom sažetku vjere”.
Mnogi su vjernici tražili od njega da razjasni katoličko učenja koje posljednjih godina postalo zbunjujuće. Dakle, na neizravan način, napokon imamo odgovore na Dubia postavljene papi, ali na koje je papa Franjo odlučio ne odgovoriti.
Proglas se bavi papinim indiferentizmom u nedavnoj izjavi koju je potpisao s muslimanima tvrdeći da je pluralitet religija Božja volja. Kao što Müller ističe: “Različnost triju osoba u jedinstvu istoga Boga (KKC 254) označava, u odnosu na druge religije, temeljnu razliku vjere u Boga i slike čovjeka.”- čak i drugih monoteističkih vjera. A ovo je od presudne važnosti za naše razumijevanje ne samo Boga, nego i nas samih.
Crkva je sastavni dio Božjeg posebnog plana jer “s Kristovom ovlašću prenosi božansku objavu, koja se proteže na sve dijelove nauke (doktrine), ‘uključujući i ćudoredno učenje, bez kojega se spasonosne istine vjere ne mogu čuvati, izlagati ni opsluživati’ (KKC 2035)”.
U komentaru koji jasno upućuje na pitanja o braku koja je potaknuo Amoris laetitia i o međupričešćivanju s ne-katolicima, kardinal navodi skupine koje ne mogu primiti pričest:
“Iz unutarnje razložnosti Svetootajstva slijedi da rastavljeni i građanski ponovno vjenčani katolici, čija sakramentna ženidba opstoji pred Bogom, kao i oni kršćani koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom vjerom i Crkvom, baš kao i svi katolici koji se nisu spremni pričestiti, (KKC 1457), ne primaju plodonosno svetu Euharistiju, jer ih ne privodi spasenju. Ukazivati na to odgovara duhovnim djelima milosrđa.”
A prilično je i oštar prema kumulativnom učinku neispunjavanja obveze naviještanja temeljnih istina: “Mnogi se danas pitaju čemu još služi Crkva, kad čak i biskupi više vole biti političari nego navješćivati Evanđelje kao učitelji vjere.”
Takva su pojašnjenja danas dobrodošla. Ali bio sam zapanjen jednom rečenicom na samom početku: “Danas mnogi kršćani ne poznaju više ni temeljna učenja vjere“, što se čini tako očitim, iako izgleda kao da brojni katolički dužnosnici, čak i na najvišim razinama, već dugo nisu zabrinuti zbog tog nedostatka znanja.
Zamislite da se jedna nacija – zapravo, ako ste Amerikanac – nećete se morati pretjerano truditi – jednog dana probudi sa spoznajom da ne podučava svoju djecu, to jest buduće generacije, osnovnim istinama o svojoj prošlosti; ne uči ih kako čitati, pisati i razmišljati jasno i dosljedno; ostavlja ih bez osnova matematike, pa pitanje 2 + 2 =? odjednom vodi djecu u filozofsko-teološke zapetljanosti.
Kako bi odgovorni roditelji, učitelji, vođe reagirali?
Benedikt XVI. je u intervjuu 2010. godine primijetio kako je zbunjujuće da katolici koji su pohađali katoličke škole desetak i više godina izlaze sa simpatijama prema islamu ili osnovnim poznavanjem budizma, ali bez mnogo odanosti ili znanja o vlastitoj vjeri.
Ovo je više od problema obrazovanja. Odnosi se na jedno od središnjih pitanja same prirode kršćanstva. Kao što Müller nastavlja u rečenici koju sam gore citirao o gubitku osnovnih istina, “tako da postoji sve veća opasnost da propuste put u vječni život”.
I tako se suočavamo s nečim što je moderna kršćanska misao ostavila po strani. Je li Krist ono što nam je On rekao da jest: Put, Istina i Život? No, ne na neki nejasan sentimentalan način po kojem smo svi spašeni, bez obzira što mislili i činili. Nego milosrdan, ali i zahtjevan – ponekad čak i prijeteći – put pravog Isusa u Evanđeljima, koji govori o Geheni “gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.” (Mk 9, 48)
Jer to su riječi Isusove. Kao što Müller primjećuje: “moramo se oduprijeti povratku drevnih krivovjerja, koja su u Isusu Kristu vidjela samo dobroga čovjeka, brata i prijatelja, proroka i moralista”.
Mnogo je stravičnih zala u svijetu, čak i u modernom, progresivnom, prosvijećenom svijetu. Počevši s tisućama nevinih koji su ubijeni svaki dan prije nego što se i rode. Čak i Asteci koji su izrezivali srca ljudskim žrtvama ili drevni štovatelja Molocha nisu pobili toliko ljudi.
Svaka čast Mülleru zbog njegove čvrste jasnoće jer: “je zadaća pastira voditi one koji su im povjereni putom spasenja”.
Robert Royal, urednik The Catholic Thing
* * *
Neki biskupi su već javno podržali kardinala Müllera, npr. biskup Strickland, iz Tylera, u Teksasu, pozvavši da “Prihvatimo ovaj radosni izazov novom snagom…” i zahvaljujući “Bogu za snagu i vjernost kardinala Müllera Kristu i Njegovom nauku”, ili biskup Marian Eleganti, pomoćni biskup Chura u Švicarskoj. U njegovom zahvalnom komentaru, koji je objavio LifeSiteNews stoji: “Vrlo sam zahvalan kardinalu G. L. Mülleru za njegove proročke izjave po pitanjima vjere i navještaja u vrijeme zbunjenosti i zbrke među mnogim vjernicima i onima koji su u potrazi.Duh Sveti nas može prosvijetliti i pretvoriti u vjerodostojne svjedoke Evanđelja i Katoličke vjere!”
No, javljaju se i suprotni glasovi.
Nevjerojatno, ali njemu svojstveno, kardinal Walter Kasper je snažno reagirao na Müllerov manifest, tvrdeći da je kardinal Müller dao nepotpun i jednostran prikaz katoličkih učenja. “Poluistina nije katolička istina”, tvrdi kardinal Kasper. Nastavio je s optužbama da kardinal Müller namjerava promicati svoje osobne stavove “iza papinih leđa i provoditi ih u suprotnosti s njim”.
Kasper ide i dalje pa uspoređuje kardinala Müllera s Martinom Lutherom, pitajući se: “Krije li se iza manifesta Luther redivivus [ponovno rođeni Luther], onaj koji s pravom radi za reforme u Crkvi, ali onda ih želi nametnuti dok zaobilazi papu i radi protiv njega?”
Zanimljivo da je Katholisch.de (internetska stranica njemačkih biskupa) objavio samo vrlo kratko izvješće o Müllerovom tekstu, ali je zato objavio cijelu Kasperovu izjavu.
