Nastavljamo danas s odlomkom iz nove knjige Izvješće o nadi: Razgovor s kardinalom Gerhardom Ludwigom Müllerom u kojem je prefekt Kongregacije za nauk vjere progovorio o opasnosti protestantizacije Katoličke crkve, te daje odgovor na pitanje treba li slaviti Reformaciju:
Strogo govoreći, mi katolici nemamo razloga slaviti 31. listopada 1517. godine, datum koji se smatra početkom reformacije koja je dovela do raskola zapadnog kršćanstva.
Ako smo uvjereni da je Božja objava očuvana cjelovita i nepromijenjena u Svetom pismu i Tradiciji, u nauku vjere, u sakramentima, u hijerarhijskoj konstituciji Crkve po božanskom pravu, koja je osnovana po sakramentalnom ređenju, ne možemo prihvatiti da postoji dovoljno dobar razlog za odvajanje od Crkve.
Članovi protestantskih crkvenih zajednica gledaju na taj događaj iz različitih perspektiva, jer misle kako on predstavlja povoljan trenutak za proslavu ponovnog otkrivanja “čiste Božje Riječi“, zbog pretpostavke da je ona izobličena kroz povijest zbog obične ljudske tradicije. Protestantski reformatori su došli do zaključka, prije pet stotina godina, kako su neki u crkvenoj hijerarhiji ne samo bili moralno korumpirani, nego su također iskrivili Evanđelje pa su stoga vjernicima sprječavali put spasenja prema Isusu Kristu. Kako bi opravdavali odvajanje, optuživali su papu, poglavara ovog sistema, da je Antikrist.
Kako ekumenski dijalog s evangelističkim zajednicama može danas napredovati na realan način? Teolog Karl-Heinz Menke govori istinu kada tvrdi da je relativizacija istine i umjetno usvajanje modernih ideologija glavna prepreka prema jedinstvu u Istini.
U tom smislu, protestantizacija Katoličke crkve na temelju sekularne vizije bez pozivanja na transcendenciju ne samo da nas ne može pomiriti s protestantima, nego ne može omogućiti ni susret s Kristovim otajstvom, jer u Njemu smo mi čuvari nadnaravnog otkrivenja prema kojem svi mi dugujemo apsolutnu poslušnost našega intelekta i volje (usp “Dei Verbum”, 5).
Mislim da su katolička načela ekumenizma, kako su ona predložena i razrađena u dekretima Drugoga vatikanskog koncila i dalje u potpunosti valjana (usp “Unitatis Redintegratio”, 2-4). S druge strane, uvjeren sam da je dokument Kongregacije za nauk vjere “Dominus Iesus” iz svete godine 2000., iako od nekih ne shvaćen i nepravedno odbijen od drugih, bez sumnje Magna Carta protiv kristološkog i ekleziološkog relativizma u ovom konfuznom vremenu.
