Biti otac, kao i biti majka jest velika odgovornost. I otac će o sudnjem danu odgovarati za povjerenu mu ulogu očinstva. Jedan od kriterija suda svakako će biti onaj o izvršavanju očinskog poslanja. No dokle god je ocu obitelji uzor sv. Josip, ne mora se bojati osude.
Draga braćo i sestre, ove četvrte adventske nedjelje i četvrtog dana božićne devetnice Crkva nam govori o radosti služenja. Nakon anđelovog navještaja i saznanja kako će postati Majkom Sina Božjega, Djevica se Marija nije uzdigla iznad svih i smatrala sebe uzvišenom. Naprotiv, saznavši da je i njena teta također trudna i to u poodmakloj dobi, pohitala je u Gorje u grad Judin kako bi joj bila na usluzi. Čujmo još jednom: pohitila je. Da, brzo je pošla biti na usluzi. Marija je imala dakako i svojih planova, no u svojoj velikodušnosti koja ju je resila, svoje planove stavlja u stranu i prepušta se onima koje prepoznaje kao sigurnijima- Božjim planovima. Tako Marija postaje dokaz kako je velikodušnost krepost velikih duša, ona zna kako je u davanju najveća nagrada i radost. Moramo znati kako velikodušnost obogaćuje i širi srce, a škrtost ga sužava. Jasno, biti velikodušan, znači biti spreman na odricanja. Ali sve ono čeka se odreknemo u korist Boga i bližnjega uzvraća nam se stostruko dok nas škrtost zatvara u sebe.
Tako se velikodušnost prema Bogu zapravo očituje, to jest biva vidljiva u velikodušnosti prema bližnjemu. Ne bojmo se biti na usluzi roditeljima, mužu, supruzi, djeci. Biti na usluzi ne znači samo pomoći im fizičke radove, biti na usluzi znači donijeti im i duhovne radosti. Možemo nekoga potaknuti na sv. Ispovijed, razgovarati s njim, posvetiti mu vrijeme, prepričati neku duhovnu pouku, moliti s nekim. Što više budemo dijelili blago naše vjere bit ćemo to bogatiji u svakodnevnom životu.
Kršćani svoje bogatstvo umnažaju dijeljenjem – što više daješ više ćeš imati. Božićno vrijeme u našem potrošačkom društvu je uz pomoć medija postalo vrijeme neobuzdanog darivanja. Darivanja koje nadilazi granice mogućega i to toliko da radije ne bismo nekome kupili dar nego li da ga uvrijedimo jer je on očekivao nešto skupocjeno a mi nemamo toliko novca. Božić nije novi mobitel, ili nova haljina ili ne znam što. Najljepši dar koji možemo bližnjima pokloniti jest radost vjere, zagrljaj, vrijeme koje ćemo izdvojiti za njih, razgovor, zajedništvo – to je radost Božića. Poput Djevice Marije pohitimo u zagrljaj našim bližnjima i donesimo im Isusa kao nekoć Marija Elizabeti. Danas, kad smo svi otuđeni jedni od drugih, izdvojiti vrijeme za bližnjega je najtraženiji i najskupocjeniji dar. Otiđimo kod nekog tko je sam i donesimo mu radost Božića koja nije u materijalnom nego u duhovnom poklonu.
Draga braćo i sestre, prošle nedjelje proslavili smo materice i promišljali o ljepoti majčinstva. Na današnji dan u našemu kraju slavimo oce te ćemo se sada zaustaviti na promišljanju o radosti očinstva. Kao što je Djevica Marija uzor svima majkama, tako je i sv. Josip uzor svim očevima. Sv. Josip bio je vjeran sin Vječnoga Oca – pravi otac mora imati Boga kao vodiča. Stoga očevi moraju slijediti sv. Josipa gradeći duboku vezu s nebeskim Ocem. Sv. Josip bio je vjeran i privržen suprug – da bi bili pravi očevi, muževi moraju voljeti Boga, a odmah zatim moraju voljeti svoje supruge. Kada muževi iskreno ljube svoje supruge, ta se ljubav pretače i izlijeva na njihovu djecu. Sv. Josip bio je učitelj- Podučavao je Isusa mnogim važnim ljudskim vještinama. Svjedoci smo da danas nije dovoljna poduka koju djeca dobivaju u školi, ona je u moralnim pitanjima izopačena i protivna Božjemu zakonu. Očevi moraju svojoj djeci biti prvi navjestitelji kršćanskog nauka. Isus je poput sv. Josipa bio dvodjelja što znači da mu je sv. Josip posvetio vrijeme i naučio ga radu, naučio ga kako stati na noge. S druge strane mali Isus je promatrao s kojom ljubavlju njegov otac čini taj posao, mogao je na njegovu licu vidjeti znoj, vidjeti što znači mučiti se za koru kruha te je i sam mogao shvatiti koliko je važno savjesno obavljati svoj posao. Važno je istaknuti i kako Isus nije gledao svog oca kako psuje kad mu ne ide od ruke posao, nego je gledajući očevu strpljivost i onda kad mu ne ide iz njegove šutnje učio kako i uspjeh i neuspjeh izgrađuje našu osobnost te dolazi od Boga koji nas i usponima i padovima vodi kroz život. Pravi otac obitelji otvoren je brojnom potomstvu. Pravi muškarac ne prisiljava ženu na pobačaj nego odgovorno prihvaća svoje dijete. Sv. Josip se molio s obitelji te išao u sinagogu i hram sa svojom obitelji. Očevi ne bojte se ako vas djeca vide kako molite. Neka vam je obiteljska molitva na srcu. Sveta Mala Terezija rekla je za svog oca: dovoljno mi je bilo vidjeti kako moj otac moli i odmah sam znala kako mole svetci. Ili sveti papa Ivan Pavao II koji se i u dubokoj starosti prisjećao koliko mu je snage dalo kad je, kao dijete, vidio oca da klečeći moli krunicu pred Gospinom slikom. Gledajući takve očeve i usvajajući njihove navike djeca uče hodati kroz život ispravnim putem. Biti otac, kao i biti majka jest velika odgovornost. I otac će o sudnjem danu odgovarati za povjerenu mu ulogu očinstva. Jedan od kriterija suda svakako će biti onaj o izvršavanju očinskog poslanja. No dokle god je ocu u obitelji uzor sv. Josip ne mora se bojati osude.
Draga braćo i sestre, već se bliži onaj čas kad će izić Sunce drago, kad će naš Gospodin u liku malenog djeteta pohoditi narod svoj. Bdijmo, budimo pripravni. Pođimo s Marijom i Josipom k betlehemskoj špiljici i uz njih pripravljajmo jaslice svoga srca za Maloga Kralja koji se uskoro ima roditi. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
