U današnjem odlomku iz knjige Izvješće o nadi: Razgovor s kardinalom Gerhardom Ludwigom Müllerom, prenosimo kardinalov stav prema problematici ređenja žena.
Teza kako je pitanje ređenja žena disciplinsko pitanje koje bi Crkva mogla jednostavno promijeniti ne stoji, jer je to već odlučena stvar.
Papa Franjo je bio jasan, baš kao sto su i njegovi prethodnici bili.
U tom smislu, sjećam se da je sveti Ivan Pavao II u apostolskoj pobudnici “Ordinatio Sacerdotalis” iz 1994. u br. 4., naglasivši to deklaracijom u množini (“declaramus”)- što je jedini dokument u kojem je papa koristio ovaj glagolski oblik, pisao da se radi o doktrini definiranoj kao nepogrešivom učenju redovnog univerzalnog Magisteriuma (kan. 750 § 2 CIC) te da Crkva nema ovlasti primati žene u svećenstvo.
Na crkvenom učiteljstvu je da odluči je li neko pitanje dogmatsko ili disciplinsko; u ovom slučaju, Crkva je već odlučila rekavši da je ovo pitanje dogmatske naravi i da se, kao Božanski zakon, ne može promijeniti niti čak ponovno razmatrati. Ovo bi se moglo opravdati iz mnogih razloga, kao što su vjernost primjeru Gospodina ili normativnom karakteru vjekovne crkvene prakse, ali ne vjerujem da se o ovom pitanju može ponovno temeljno raspravljati, jer dokumenti koji se s tim bave navode dovoljno razloga pomoću kojih se može otkloniti takva mogućnost.
Želio bih istaknuti da postoji bitna jednakost između muškarca i žene na razini prirode, i također u odnosu s Bogom kroz milost (usp Gal 3, 28). Ali svećenstvo podrazumijeva sakramentalnu simboliku odnosa Krista, glave ili zaručnika, s Crkvom, tijelom ili nevjestom. Žene mogu imati, bez ikakvih problema, mnoge pozicije u Crkvi: u tom smislu, rado bih iskoristio priliku da se javno zahvalim velikoj grupi žena, laikinja i redovnica, neke od njih sa specijaliziranom visokom stručnom spremom, koje su dale svoj nezamjenjiv doprinos u Kongregaciji za nauk vjere.
S druge strane, neozbiljno je dalje gurati prijedloge o ovom pitanju na temelju pukih ljudskih kalkulacija, govoreći na primjer da “ako ženama otvorimo mogućnost svećeništva onda ćemo prevladati problem zvanja” ili “ako prihvatimo žensko svećenstvo onda bismo predstavili svijetu moderniju sliku“.
Vjerujem kako je ovaj način prezentiranja rasprave vrlo površan, ideološki, a nadasve protu-crkveni, jer zanemaruje reći da se radi o dogmatskom pitanju koje su već definirali oni koji imaju ovlasti to i učiniti, te da se ne radi samo o pukom disciplinskom pitanju.
