Pokojni o. Gregor Hesse, jedno vrijeme tajnik kardinala Alfonsa Sticklera, kasnijeg poklonik tradicionalista u kružoku SSPX-a (osim što je bio poznat kao karakterna osoba), potvrdio je da su sedevakantisti imali dobre argumente.
Zapravo, temeljni argument je prilično jednostavan. Prije papa Ivana XXIII. Crkva je naučavala jedno, a od pontifikata Ivana XXIII. ono što je ‘izgledalo’ kao Crkva počelo je proturječiti onome što je Crkva prethodno naučavala. Prema crkvenom nauku to bi bilo nemoguće. Dakle, od Ivana XXIII. to više nije bila Crkva. Ivan XXIII. i njegovi nasljednici moraju biti ‘protupape’.
Postoji još jedan, oštriji korak koji se poduzima: pokoncilska Crkva promijenila je obred posvećenja biskupa, a novi obred je prema sedevakantistima nevaljan, dakle svi biskupi posvećeni u tom obredu i svi klerici koje su oni zaredili nemaju legitimitet. Tako bi u ovom trenutku ostalo samo nekoliko starijih, ostarjelih biskupa i klerika, dok je cijela latinska hijerarhija aktivnih biskupa nevaljana, pa ni papa Franjo ne bi bio pravi biskup, iako je, valjda, pravovaljan klerik.
Osnovni argument je temelj vjerodostojnosti, ali sve ovo pokreće alarm za uzbunu.
Ne ulazeći u detalje, postoje verbalna i prividna proturječja – što ne znači da je stvarno značenje proturječno – između afirmacija u koncilskom i postkoncilskom Učiteljstvu koje nikada nisu dobile službeno objašnjenje. Nauk o vjerskoj slobodi je klasičan primjer. Bilo je neslužbenih pokušaja da se ovaj nauk pomiri s tradicijom, pokazujući stvarni kontinuitet doktrine, ali konačni službeni stav svodi se na „vjerujte nam, to je razvoj doktrine.“ Očigledna proturječja potencijalno bi se mogla pomiriti i pribjegavanjem različitim razinama Učiteljstva.
Nadalje, važne doktrine su zasigurno umanjivane (npr. stvarnost pakla i nužnost katoličke vjere za spasenje), dok slavlje Novus Ordo mise, barem u raširenoj praksi, umanjuje i čak zamagljuje tridentinsku dogmu u vezi s misom kao žrtve.
To su temeljne crte. Anegdota će ilustrirati stupanj skandala. Postojao je čovjek kojeg sam poznavao, neka počiva u miru, koji je živio u nekoć katoličkoj kanadskoj pokrajini Quebecu tijekom 1960-ih i iz prve je ruke svjedočio početku raspada Crkve u Quebecu. Ispričao je priču o jednoj ženi, koja je nakon napuštanja apstinencija od mesa petkom izgubila vjeru, jer ako je sada dozvoljeno jesti meso petkom, sve je dozvoljeno. Obrazovani katolik, naravno, spremno će odgovoriti: „Ali to je uvijek bila samo stvar promjenjive crkvene discipline.“ Obrazovani katolici promašili su bit. Apstinencija petkom, iako samo disciplinska stvar, u praksi je bila toliko povezana s katoličkim identitetom da je iznenadna dispenza bila objektivna i predvidljiva prilika za sablazan. To je samo jedna sporedna točka u usporedbi s opsežnim liturgijskim promjenama koje su fundament gdje se obični katolik najneposrednije i najkonkretnije susreće sa stvarnošću Crkve. Od 1960. do 1970. dogodile su se dramatične promjene u Crkvi, toliko velike da bi se lako moglo pomisliti kako Crkva iz 1970-ih više nije ista kao Crkva 1960-ih. Papa Pavao VI. i biskupi kao da su imali malo zahvalnost za poteškoće koje su uključene u takve sveobuhvatne promjene u svakom aspektu života Crkve; najbolji od njih možda su imali sve teološki razrađeno i pomireno u svom umu, ali su bili nesvjesni kako je vjera prosječnih katolika, koji nisu teološki obrazovani, povezana s čitavim spletom pojedinosti, koje su se promijenile praktički preko noći , uz minimalnu pripremu i objašnjenje. Čak je i papa Pavao VI., barem se tako čini, bio iskreno iznenađen skandalom koji je nastao.
Ipak, argument sedevakantista na kraju sam sebe uništava.
Gregor Hesse, nakon što je potvrdio da sedevakantisti imaju kvalitetne argumente, kao dobar kanonski jurista, primijetio je također jaku korist papinih argumenata. Smatrao je važnijim spomenuti papino ime u kanonu liturgijskog slavlja i ustanoviti moguću pogrješku kada ode na Božji sud, nego izostaviti ime i nakon smrti spoznati još veću pogrješku.
Zašto je argument za sedevakantizam sam u sebi pogrješan? Pa, ne uništava sam sebe ako se polazi od zaključka prema kojem Katolička crkva više ne postoji, vrata paklena nadvlada su je, pa iz toga polazi kako se jednostavno možemo odreći svega toga. Međutim, argument koji to poništava je vrlo jasan: niti jedan katolički biskup nije nakon izbora Ivana XXIII. na dužnost slijedio sedevakantističku liniju; zapravo je; otpadništvo; bilo potpuno.
To nas ostavlja s pitanjem: gdje je Katolička crkva u današnjem svijetu? Po samoj vjeri koju podržavaju sedevakantisti, Katolička crkva mora imati vidljivo jedinstvo pod papom.
Prema njima, nema pape, ne jednu godinu, ne dvije godine, nego 66. godina! Kao rezultat toga, nema ni kardinala. Nadalje, nema hijerarhije. Vidljivost jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve sastoji se prvenstveno u hijerarhiji biskupa pod vodstvom pape. Crkva je bila bez pape između 1268. i 1271., ali je još uvijek imala hijerarhiju i kardinale koji su očajnički pokušavali izabrati papu.
Postoje sedevakantistički biskupi, ali među njima nema formalnog jedinstva; zapravo su svi oni freelance biskupi, što je u najmanju ruku anomalija. Ne predstavljaju hijerarhiju. To također znači sljedeće: takvi biskupi nemaju formalnu jurisdikciju i sedevakantisti su im podložni samo onoliko koliko žele.
Postaje još gore za sedevakantiste. Historijski gledano, nakon Drugog vatikanskog koncila, niti jedan biskup nije postao sedevakantist. Kako se pokret razvijao, određeni klerici sedevakantisti tražili su biskupsko posvećenje raznim sporednim kanalima. Kao rezultat toga, do svojih su posvećenja dolazili u najboljem slučaju sumnjivim sredstvima. Najistaknutija skupina biskupa sedevakantista pripada tzv. Thucovoj liniji, čija je valjanost dovedena u pitanje zbog sumnje u slobodu i namjeru nadbiskupa Thuca.
U svakom slučaju, biskupi sedevakantisti, iako odbacuju valjanost trenutnih biskupa rimskog obreda, moraju dokazati valjanost ređenja za nastavak apostolskog naslijeđa. Kako obično znamo da je biskup pravovaljan nastavljač apostolskog naslijeđa? Zato jer ga Crkva takvim priznaje. Kada biskup mora opravdati svoje apostolsko naslijeđe koje potvrđuje pripadnost Crkvi i hijerarhiji, onda sedevakantisti nailaze na problem jer nisu u vidljivom jedinstvu s priznatom Crkvom.
Nadalje, dok sedevakantisti odbacuju latinsku hijerarhiju zbog promjene u obredu posvećenja biskupa, oni su dužni priznati valjanost biskupa istočnih Crkava u jedinstvu s Rimom. Dakle, trenutno imamo vrlo čudnu situaciju – slijedeći njihov argument – kada vidljive institucije istočnih Crkava koje su u kontinuitetu s Crkvom iz 1958., sastojeći se od pravovjerno posvećenih biskupa, priznaju lažnog papu i lažne biskupe rimskog obreda, živeći s njima u zajedništvu, pa čak i koncelebrirajući s njima na liturgijskim slavljima, dopuštajući rimokatoličkim klericima biritualizam i šaljući svoje klerike na službu i studij u rimsku biskupiju. Primjerice, mnogo je siro-malabarskih klerika u SAD-u koji služe u latinskim biskupijama, slaveći svakodnevno Novus Ordo misu.
Ali postoji i novi sedevakantizam koji ne priznaje papu Franju. Očigledno, nadbiskup Viganò sada pripada ovoj skupini. Priučeni žurnalist Matthew McCusker tvrdio je na mrežnom portalu LifeSite News-u kako papa Franjo nije valjani papa i stoga nadbiskup Viganò nije u raskolu. McCuskerov argument počiva na tvrdnji da je papa Franjo javni heretik – što je konačno isti argument koji koriste sedevakantisti. Također se osvrće na argument da papa Franjo mora biti valjani papa jer ga kao takvog prihvaća cijela Katolička crkva. On osporava ovo prihvaćanje; na temelju toga što, zapravo, određeni broj katoličkih biskupa, oni koji se naime pokazuju; kao istinski katolici u svojoj vjeri, ne prihvaćaju mirno; papu Franju, jer ili ignoriraju ili odbacuju njegov heretički nauk.
McCuskerov argument jači je od argumenta starih sedevakantista, jer, iako bi bilo teško ukazati na mnoge biskupe u 60-ima i 70-ima koji su javno proturječili papi Pavlu VI., danas postoje brojni biskupi koji se na neki način javno suprotstavljaju papi Franji. Čak su i čitave biskupske konferencije osporavale deklaraciju Fiducia Suplicans.
Ipak, McCusker nailazi na isti problem: ako su u pravu, gdje je vidljiva Crkva? Unatoč različitim stupnjevima neslaganja s papom Franjom, u pitanjima u kojima njegovo Učiteljstvo nema ovlasti, ne postoji vidljiva Rimokatolička crkva osim kardinala i biskupa koji su pod papom Franjom. Ne postoji druga hijerarhija.
Poraz sedevakantističkog argumenta je upravo u iznošenju osnovne, čvrste činjenice koju izostavljaju: Crkva, a to je svima priznati dio vjere, vidljivo je hijerarhijsko jedinstvo, u kontinuitetu s apostolima; to jedinstvo se danas ne može pronaći nigdje u svijetu osim u hijerarhiji različitih obrednih crkava, uključujući rimski obred, pod vodstvom pape Franje.
Ova temeljna činjenica predstavlja problem i za Svećeničko bratstvo sv. Pija X., jer oni teoretski priznaju hijerarhiju Katoličke crkve, ali je u praksi ignoriraju. Oni poriču sedeprivacionističku teoriju Guérarda des Lauriersa, ali, s obzirom na njihovu praksu, koja pod sumnjom drži cijelo postkoncilsko Učiteljstvo, teško je vidjeti zašto – osim što ne žele priznati posljedice. Ili, možda, jasno uočavaju dilemu: s jedne strane vide ono što smatraju heretičkom hijerarhijom (argumenti prema sedevakantizma), ali s druge strane priznaju da ne postoji druga vidljiva hijerarhija. Dakle, moraju se nekako držati te hijerarhije, ne dopuštajući sebi heretički stav.
Naprotiv tome: vidljiva katolička hijerarhija je evidentna činjenica; nema druge. Ako to uzmemo kao polazište, moramo priznati da bez obzira na probleme koji su postojali u Drugom vatikanskom koncilu i u postkoncilskom Učiteljstvu, ipak samo Učiteljstvo nije prestalo niti u autoritetu podučavanja niti u disciplinskim pitanjima. Nije došlo do raskida, ili kako bi neki rekli do potpunog raskida.
