Bilo je vrijeme u povijesti Crkve, i to ne tako davno, kada je često ili svakodnevno primanje Svete pričesti bilo vrlo rijetka pojava. To se promijenilo 1905. godine, kada je papa sv. Pio X. objavio Sacra Tridentina Synodus. Osim ponovnog uvođenja prakse česte pričesti u život Crkve, ovaj je dokument također poučavao što Crkva očekuje od onih koji bi se prihvatili te prakse. Vrijedno je ponovno se osvrnuti na učenja ovog dokumenta.
Dekret je učio da se ne treba pričestiti “zbog navike ili taštine, ili iz ljudskih pobuda, nego da bismo ugodili Bogu i postali sjedinjeni s Njim po ljubavi, te, zahvaljujući ovom božanskom lijeku za borbu protiv svih mana i slabosti.”
Uredba nastavlja:
Premda je vrlo poželjno da oni koji se često i svakodnevno pričešćuju budu izuzeti od barem potpuno namjernih lakih grijeha i da ih oni ne privlače, ipak je dovoljno da nemaju smrtnog grijeha i da imaju čvrstu namjeru da ih nikada ne počine u budućnosti. Uz ovu čvrstu i iskrenu svrhu duše, nemoguće je da se oni koji se pričešćuju svaki dan ne oslobode i lakih grijeha, a postupno i svake privlačnosti prema tim grijesima.
U najmanju ruku, da bi se plodonosno primila Sveta pričest, osoba mora biti u stanju milosti, to jest krštena i nesvjesna neoproštenih smrtnih grijeha, te postiti prije primanja pričesti. Pričestiti se u stanju smrtnog grijeha je svetogrđe i stoga je samo po sebi također smrtni grijeh.
S tim u vezi, sveti Pavao je napisao:
„Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.”
Zato Crkva može i uskraćuje Svetu pričest onima koji otvoreno žive u teškom grijehu – ona to čini ne samo da spriječi svetogrđe nad Tijelom svoga Gospodina i sablazan među vjernicima, nego i da spriječi grešnika da počini dodatne teške grijehe.
Kako su Krist i grijeh potpuno suprotni jedan drugome, oni koji primaju Svetu Pričest trebali bi nastojati živjeti životom što slobodnijim od grijeha. Međutim, vjernici ne bi trebali gajiti nerealna očekivanja. Čak ni najveći sveci, naravno isključujući Blaženu Djevicu, nisu bili slobodni od lakih grijeha. Ali trebali bi nastojati izbjeći laki grijeh što je više moguće uz pomoć Božje milosti i tražiti oproštenje kad padnu.
Količina milosti koju netko prima u Svetoj pričesti razmjerna je nečijim raspoloženjima. Ako netko pristupi Svetoj pričesti na nesabran način, bez puno razmišljanja o tome Koga će primiti, neće dobiti mnogo ploda. Ali ako se pravilno pripremimo, vjernik se može potpunije otvoriti učincima milosti koje Bog želi proizvesti u njegovoj duši. Većina molitvenika uključuje molitve prije i poslije Svete pričesti za pomoć vjernicima.
Zato je tako važno održavati ozračje molitve, sabranosti i tišine u crkvi prije i poslije mise. Svaki bi iz milosrđa trebao pomoći svojim sužupljanima koji će primiti ili su primili Sveto Tijelo, da se pripreme ili zahvale tako da im ne budete smetnja.
A oni koji nemaju naviku moliti prije i poslije mise kao način priprave za pričest i zahvaljivanje, pozvani su da započnu s tom praksom koju je Crkva često preporučila.
Završavamo dobro poznatom rečenicom, nastojmo svaku Pričest tretirati kao svoju Prvu Pričest, svoju posljednju Pričest i našu jedinu Pričest.
