Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. (Matej 6,6)
Pisati o ovoj temi je zadatak pun opasnosti. Jer doktrinarni vakuum stvoren u proteklih šezdeset godina “duha Koncila” ostavio je nemali broj katolika nasukanih na nekoj vrsti ničije zemlje. Bez pologa u tradicijama tisućljetnog blaga Crkve, oni se nalaze u potrazi za otpacima sa stolova sekularizma i terapeutskog kiča. Uz liturgijske ponude koje nerijetko oponašaju trećerazredne predstave, njihove duše gladuju.
S dobrim namjerama, oni nalaze utočište u nekoj vrsti histerične molitve – drugim riječima, u nekoj vrsti umirujuće emocionalne nesvjestice. Budući da je ovo utočište rođeno iz istinske duhovne čežnje, teško ga je držati prema strogim teološkim/asketskim standardima. Ali treba ih se držati. U suprotnom, doktrinarne zbrke dodat će se duhovna dekadencija, melem koji smiruje, ali ne posvećuje. Neki bi mogli tvrditi da je to pola puta do autentične molitve ili barem bolje nego ništa. Ali ta sentimentalnost stvara ovisnost i može trajno oštetiti dušu.
Ova ozbiljna odvojenost od asketske/duhovne tradicije Crkve ostavlja dušu izgubljenu, odgovornu samo za vlastita uzbuđenja. Chesterton ovo naziva “unutarnjim bogom”. U poznatom odlomku iz Pravovjerja, njegova oštra ocjena glasi:
Od svih užasnih religija najužasnija je štovanje boga u sebi… Ispada da će Jones koji štuje boga u sebi na kraju značiti da će Jones štovati Jonesa. Neka Jones obožava sunce ili mjesec, bilo što radije osim unutarnjeg svjetla; neka Jones obožava mačke ili krokodile, ako ih nađe u svojoj ulici, ali ne boga u sebi. Kršćanstvo je prvo došlo na svijet kako bi nasilno ustvrdilo da čovjek ne mora gledati samo prema unutra, već i prema van, da sa zaprepaštenjem i entuzijazmom gleda božansko društvo i božanskog vođu. Jedina zabava kršćanstva bila je u tome što čovjek nije bio ostavljen sam s unutarnjim svjetlom, nego je definitivno prepoznao vanjsko svjetlo, lijepo kao sunce, čisto kao mjesec, strašno kao vojska sa zastavama.
Ono što je odsutno u “euforiji” koji nerijetko viđamo je poniznost za razliku od primjera svetaca, koji nikada nisu molili s vanjskim razmetanjem ili maničnim delirijem, već uvijek smireno i skromno. Hoćemo li reći, poput carinika: “A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!” (Luka 18,13).
Ne treba zaboraviti sv. Ciprijana u njegovoj Raspravi o molitvi Gospodnjoj:
Kad se molimo, naše riječi trebaju biti mirne, skromne i disciplinirane. Razmišljajmo o tome da stojimo pred Bogom. Trebamo mu ugoditi i držanjem tijela i načinom govora. Vulgarnima je svojstveno da viču i galame, a ne onima koji su skromni. Naprotiv, trebali bi koristiti tihi ton u svojoj molitvi.
Upravo je slabljenje te poniznosti ono što stvara plodne uvjete za procvat ekstravagantnih i lažnih duhovnih pojava. Ako se duša ne naslađuje poslušnošću Crkvi i njezinoj tradiciji, ona počinje uživati samo u sebi. Nažalost, ovaj narcizam vodi vjernike izvan Katoličke Crkve. Ta se odstupanja jasno vide kod katolika koji namjerno prihvaćaju zabludu.
No, ništa manje ih nema ni kod katolika koji uživaju u ”euforiji” koji su jasno suprotni predaji svetaca. Dok se lako vidi da je intelekt zaveden krivovjerjima, mahnite emocije koje oponašaju predanost jednako su smrtonosne. Oboje ostavljaju ljude napuštene, same i bez Crkve.
Uzmimo, na primjer, fenomen današnjeg “svećenika iscjelitelja”, koji se tu i tamo pojavljuje na oduševljenje masa. Istini za volju, svećenici sveci s karizmom ozdravljenja (gratia gratis data – milost dana za dobrobit drugih) oduvijek su krasili Crkvu, izazivajući divljenje vjernika. Očigledna razlika između ovih kanoniziranih svetaca i trenutne skupine pretendenata je u tome što su sveci posjedovali poniznost, dok potonji ugl. imaju samo apetit za samo-promocijom (pitamo se jesu li svjesni Ivana 3,30: “ On treba da raste, a ja da se umanjujem”).
Ne sjećamo da je sv. Padre Pio reklamirao mise za ozdravljenje. Ili sveti Vinko Paulski. Ili bilo koji od svetaca. Samo ovo bi trebalo biti znak za katolike koji masovno posjećuju “svećenika iscjelitelja”. Ako ne to, onda Luka 11,29: “Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: »Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin.”
Prava katolička duša izbjegava sve što je novo, puko ili idiosinkratično. Načelo svetog Vinka Lerinskog (434. po Kr. – Commonitorium) za prepoznatljivost pravog nauka također se primjenjuje na područja molitve i katoličke prakse. Njegov test sastojao se od vaganja ponašanja u odnosu na tri svojstva: semper, ubique, ab omnibus. Drugim riječima, ako se praksa ne može potvrditi tako da se uvijek koristila u životu Crkve, posvuda u svim mjestima gdje Crkva postoji, i od strane svih katolika gdje god su postojali, praksu ili mišljenje treba odbaciti.
Jednostavnije rečeno, katolik bi trebao bježati od svake prakse koju nisu prihvatili sveci. Istinski sveci s karizmom iscjeljenja, poput svetog Pija, mrzili su svjetla reflektora. Još bi odvratniji takvim ljudima bio nadimak “svećenici iscjelitelji”. Tolika sveopća poniznost obilježila je njihove živote da im je mjesto susreta s vjernicima bila ispovjedaonica, a ne pozornica.
Gdje u povijesti katoličke pobožnosti možemo pronaći ove manifestacije osim u razdobljima doktrinarne opuštenosti i disciplinskog pada. Dana 23. studenoga 2001. Kongregacija za nauk vjere objavila je „Upute o molitvama za ozdravljenje“ na sedamnaest stranica. U njemu nalazimo da “s ovakvih skupova treba izostati sve što bi podsjećalo na histeriju, izvještačenost, teatralnost ili senzacionalizam, prije svega od strane nadležnih”.
Štoviše, dalje se upozorava da molitve za ozdravljenje moraju ostati odvojene od slavlja mise i sakramenata. Naravno, “Upute” je bio odgovor cijeloj subkulturi histeričnih pokreta koji su u Crkvi rasli u posljednjih pola stoljeća.
Crkva svoje učenje temelji na kanonskim spisima nekih od svojih najvećih najvećih svetaca: svetog Ivana od Križa i svete Terezije Avilske. Oni stoje u panteonu crkvenih učitelja. Doista, ona ih je nazvala svojim naučiteljima molitve. Oba su potpuno jasna i potpuno nedvosmislena u vezi s pitanjima koja razmatramo. Sveti Ivan od Križa, na primjer, odriče se emocija u molitvi. Poslušajte njegov ozbiljan oprez na emocionalna iskustva i slične fenomene u njegovom Usponu na goru Karmel:
Nikada se ne smijemo oslanjati na njih niti ih prihvaćati, nego uvijek moramo bježati od njih, ne pokušavajući utvrditi jesu li dobri ili zli: jer što su potpunije izvanjski ili tjelesni, to je manje sigurno da su od Boga. Ispravnije je i uobičajenije da Bog komunicira s dušom, gdje ima više sigurnosti i koristi, nego s osjetilima u kojima je obično mnogo opasnosti i prijevare… Dakle, onaj tko cijeni takve stvari uvelike griješi i izlaže se velikoj opasnosti da bude prevaren… I stoga se uvijek može pretpostaviti da su takve stvari vjerojatnije od đavla nego od Boga, jer đavao ima više utjecaja na ono što je vanjsko i tjelesno, i tamo može lakše prevariti osobu putem onoga što je više unutarnje i duhovno… On zna kako u dušu uvući tajno zadovoljstvo samom sobom… Ove reprezentacije i osjećaji, stoga, moraju uvijek biti odbačeni: jer, iako su neki od njih Božji, Njega ne vrijeđa njihovo odbacivanje, niti je učinak i plod koji on želi proizvesti u osobi pomoću njih manje sigurno primljen jer su odbačeni i nepoželjni. (2. knjiga, 11. poglavlje, 2., 3., 5. i 8. odjeljak)
Sveta Terezija Avilska nije ništa manje oštra u upozoravanju na ekscentrične iskaze u molitvi ili paranormalne egzibicionizme kod svećenika. Ona samo stoji u neprekinutoj tradiciji svetaca i učiteljskog učenja. Možda je to operativna riječ u svemu ovome: Tradicija, koju treba shvatiti upravo u Pavlovom smislu (1. Timoteju 6,20) kao ono što je Crkva vjekovima prenosila. U svom Unutranjem dvorcu ona piše:
Varaju se oni koji vjeruju da se sjedinjenje s Bogom sastoji od ekstaza ili zanosa i uživanja u Njemu. Jer ono se ne sastoji ni u čemu osim u predaji i podvrgavanju naše volje, s našim mislima, riječima i djelima, volji Božjoj, a savršeno je kada se volja nađe odvojena od svega i vezana samo za onu Božju, tako da je svaki njegov pokret isključivo i čisto volja Božja.
otac John A. Perricone
