,,Jedina, prava obrana kršćanstva temelji se na dva argumenta: sveci, koje je Crkva proglasila, i umjetnost, koja je isklijala u njezinu naručju. Gospodin je shvatljiv u veličanstvu svetosti i u umjetnosti koja se razvija u vjerničkoj zajednici, više nego u domišljatim izrekama koje je razvila apologetika kako bi rasvijetlila tamne strane kojima nažalost obiluju ljudski događaji u Crkvi. Ako Crkva treba nastaviti obraćati, dakle humanizirati svijet, kako se u svojoj liturgiji može odreći ljepote koja je na neraspletiv način sjedinjena s ljubavlju, a ujedno i sa slavom uskrsnuća? Ne, kršćani se ne trebaju olako zadovoljiti, već od svoje Crkve trebaju stvarati dom lijepoga – dakle istinskog – bez kojeg svijet postaje prvi krug pakla.’’ (Razgovor o vjeri, 121.)
,,Teolog koji ne voli umjetnost, pjesništvo, glazbu, prirodu, može biti opasan. Sljepoća i gluhoća prema lijepom nisu nipošto sekundarne. To se nužno odražava i u njegovoj teologiji.’’ (Razgovor o vjeri, 121.)
,,Aktualna se kultura odvratila od vjere i pošla posve drugima putem tako da je vjera potražila pribježište ili u historicizmu, oponašanju prošloga, ili je kušala prilagoditi se, ili se pak izgubila u rezignaciji i kulturnoj apstinenciji, što je onda opetovano vodilo do novoga ikonoklazma, koji se počesto tumačio čak i kao sami nalog Drugog vatikanskog sabora. Ikonoborstvo, kojega prve naznake sežu u Njemačku dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća, uklonilo je mnogo toga nedostojnoga i kiča, ali je u konačnici iza sebe ostavilo pustoš i prazninu, koje bijedu i siromaštvo u međuvremenu svi veoma zorno i bolno osjećamo.’’ (Duh liturgije, 129.)
,,Umjetnost postaje eksperimentiranjem sa samostvorenim svjetovima, prazna ‘kreativnost’, koja više ne zapaža Duha Stvoritelja – Spiritum Creatorem.’’ (Duh liturgije, 130.)
,,Danas se, nakon kulturne revolucije posljednjih desetljeća, nalazimo pred novim izazovom koji nije ništa slabiji od ona tri krizna vremena s kojima smo se upravo susreli u našoj povijesnoj skici, naime, s gnostičkom kušnjom, krizom jeseni srednjega vijeka i početka novoga doba, te krizom s početka našega stoljeća koja je dala zamaha još radikalnijim pitanjima sadašnjosti.’’ (Duh liturgije, 145.)
,,’Rock’ je, za razliku od toga, izražaj nagonskih strasti koje su u rock-festivalima poprimile kultni karakter, karakter protukulta kršćanskome kultu. Taj protukult oslobađa takoreći sam po sebi čovjeka u doživljaju mase i ritmičkom trešnjom, bukom i svjetlosnim efektima, omogućuje da sudionik u ekstatičkome kidanju vlastitih granica potone doslovce u nesputanim silama svemira.’’ (Duh liturgije, 146.)
(Izvor: super-hanc-petram.blogspot.com)
