Ove se godine obilježava 100. obljetnica genocida nad Armencima. Armenija je osobito poznata po jednoj vrlo zanimljivoj činjenici: bila je prvo kršćansko kraljevstvo u povijesti. Naime, Armenija se obratila na kršćanstvo već 301. naviještanjem sv. Grgura Prosvjetitelja (koji je pokrstio kralja Trdata), misionara odgojenog u Cezareji Kapadocijskoj. Dakle, puno prije nego što je to na Zapadu učinio Konstantin Veliki. Tako su Armenci postali prvi kršćanski narod u povijesti svijeta.
Počevši od 1915. godine, turski dužnosnici namjerno su ubili više od milijun pripadnika armenske manjine. Kampanja etničkog i vjerskog čišćenja nastavila se 1920.-ih godina, a žrtve su bili muškarci, žene i djeca – velikom većinom kršćanska. Turska nikada nije priznala genocid, jedan od najgorih zločina u povijesti čovječanstva.
Ovakve strahote zvuče nevjerojatno današnjem svijetu.
Pa ipak- mi danas imamo svoje tragedije – od bombaških napada na crkve u Pakistanu do odrubljivanja glava kršćana u Sjevernoj Africi. Više od 70 posto svjetskog stanovništva danas živi pod nekim oblikom vjerske represije. Deseci tisuća kršćana su ubijeni svake godine radi njihove vjere. Sjeverna Koreja je izbrisala religiju iz svoje kulture. Kina pokreće sofisticirani sigurnosni sustav koja se upliće i kontrolira djelovanje vjerskih zajednica. Islamske zemlje imaju vrlo raznolike rekorde- u rasponu od relativne tolerancije do represije i prisilnih obraćenja vjerskih manjina. Tamo gdje se Islam radikalizira, progon raste i postaje sve gori. Šerijatski zakon tvrdi da štiti vjerske manjine, ali u praksi ih polako uništava.
Čak i u Europi, zakoni koji ograničavaju vjersko odijevanje, prakse i javno izražavanje vjere su u porastu. Poslijeratni utemeljitelji europskog jedinstva – katolici poput Alcide De Gasperia, Roberta Schumana i Konrada Adenauera – podrazumijevali su kršćansku baštinu europskog kontinenta. Danas je Europska unija ignorira, a u praksi odbacuje. Na taj način, Europa se lišava bilo kakve stvarne moralne alternative za radikalni Islam koji se širi u njenim zemljama članicama.
Liberalna demokracija nema resurse za održavanje svoje svrhe. Demokracija ovisi o postojanju nekog višeg autoriteta izvan nje. Zapadna ideja prirodnih prava ne dolazi samo od filozofa prosvjetiteljstva, nego puno ranije iz srednjovjekovne Crkve. Korijeni naše zapadne pravne tradicije ne nalaze se u prosvjetiteljstvu, nego u papinskoj revoluciji u kanonskom pravu iz 11. i 12. stoljeća. Samo prosvjetiteljstvo se nije moglo dogoditi izvan kršćanskog svijeta u kojem je nastalo. Prema riječima oxfordskog akademika Larrya Siedentop-a, za razliku od starih poganskih društava- “Kršćanstvo je promijenilo temelje ljudskog identiteta” razvijajući i naglašavajući ideju pojedinca s vječnom sudbinom. Pritom, “kršćanska moralna uvjerenja pojavljuju se kao glavni izvor socijalne revolucije koja je stvorila Zapad kakav poznajemo“.
Moderna pluralistička demokracija ima dosta prostora za svaku vjeru, pa i za one bez vjere. Ali varamo sami sebe ako mislimo da možemo zadržati našu slobodu bez poštivanja biblijske vizije – jedinstvenog židovskog i kršćanskog viđenja– o tome tko i što je čovjek. Ljudsko dostojanstvo ima samo jedan izvor. I samo jednu garanciju. Mi smo stvoreni na sliku i priliku Božju. A ako nema Boga, onda je ljudsko dostojanstvo samo elegantna fraza.
Moramo zapamtiti dvije jednostavne činjenice. U praksi, nijedan zakon, pa ni Ustav ne može zaštititi vjersku slobodu; osim ako ljudi u stvarnosti vjeruju i žive svoju vjeru – i ne samo kod kuće ili u crkvi, nego i u svom javnom životu. No, također je istina da nam nitko ne može uzeti našu slobodu, osim ako je sami ne predamo. Isus je rekao: “Ja sam put istina i život” (Iv 14, 6) Također je rekao: “Vi ćete znati Istinu, i Istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). Evanđelje Isusa Krista je za one ljude koji žele biti slobodni, “slobodni” u pravom smislu. I njegova poruka je namijenjena svima nama; ponuđene je svim muškarcima i ženama – osim ako se umjesto toga odlučimo živjeti u strahu.
—-
Odlomak predavanja O vjerskoj slobodi i ljudskom dostojanstvu, nadbiskupa iz Philadelphije Charlesa Chaputa, objavljen u First Things
