Po riječima svetog Tome Akvinskog, Isus, druga osoba Presvetog Trojstva, nije postao čovjek samo kako bi uklonio grijehe, nego “Zaista Sin Božji je postao čovjekom da nas učini Bogom” (Katekizam 460).
Ova izjava danas zvuči pomalo zapanjujuće, ali je drevan i častan dio katoličkog vjerovanja koji ističe kako oni koji su kršteni postaju, po milosti, istinska djeca Božja pozvana na život svetosti, žrtve i ljubavi.
Koliko katolika stvarno razumije ovaj poziv? Sukob oko primanja Svete pričesti, mislim, je usko povezan s nerazumijevanjem i nepoznavanjem ovog radikalnog, jedinstvenog vjerovanja Crkve. Nažalost, danas je sasvim uobičajeno čuti kako smo “svi djeca Božja”, kao da palo čovječanstvo ne treba utjelovljenje i uskrsnuće da bi bilo očišćeno, prigrljeno i pobožanstvenjeno od Oca, Sina i Duha Svetoga. Na audijenciji 2012. godine, Benedikt XVI. objasnio je da je “Bog naš Otac, jer je naš Stvoritelj“, te dodao- “to još uvijek nije dovoljno.” Pa je nastavio:
Postavši čovjekom poput nas, utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem, Isus nas prima u svoje čovještvo i u samo svoje biće Sina, tako da i mi možemo postati dionicima iste pripadnosti Bogu. Sigurno da to bogosinovstvo nema onu Isusovu puninu: mi to moramo postajati sve više, kroz čitav naš kršćanski život, moramo rasti sve više u nasljedovanju Krista, u zajedništvu s njim da bismo još dublje ušli u odnos ljubavi s Bogom Ocem, koja predstavlja oslonac i daje pravi smisao životu.
Mi to moramo postajati sve više. Kada slušate neke katolike, mogli biste pomisliti da je bit vjere romantična ljubav, seksualno zadovoljstvo, i svjetovne radosti. Za mnoge, čini se, vidici su suženi, nadnaravno eutanazirano, a krajnji cilj zaboravljen. U tom procesu, milost je obezvrijeđena. Mislim da sa sigurnošću mogu reći kako mnogi katolici, vjeruju da su “ljubav” i “zapovijedi” u suprotnosti, iako apostol Ivan govori drugačije:
Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. (…) I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu. (1 Iv 5, 3; 3,24).
Drugim riječima, Bog je milostiv i s ljubavlju daje potrebnu snagu za one u stanju milosti. (A ako nismo u stanju milosti – to jest, u zajedništvu s Bogom – onda ne smijemo sudjelovati u Svetoj pričesti, što je definitivno znak i čin takvog zajedništva.)
Apostol Pavao se u svom apostolatu suočio sa brojnim složenim pastoralnim i kulturnim situacijama, što je uključivalo i incest, blud, idolopoklonstvo, homoseksualnost, i još mnogo toga. Pa ipak, želeći ohrabriti i potaknuti kršćane u Rimu, obratio im se sa svojom tipičnom odlučnošću ovako:
Što ćemo dakle reći? Da ostanemo u grijehu da milost izobiluje? Nipošto! Jednom umrli grijehu, kako da još živimo u njemu?… Što dakle? Da griješimo jer nismo pod Zakonom nego pod milošću? Ni pod koju cijenu, nipošto! (Rim 6, 1-2;15)
Odlomak iz članka Carla Olsena, urednika Catholic World Report-a, objavljenog u Catholic Heraldu
