Prema privatnim dnevnicima, objavljenima unatoč njegovom zahtjevu da ih se uništi, postoji mogućnost da je papa Ivan Pavao II. proveo desetljeća pitajući se je li dostojan zadatka koji mu je povjeren.
Ti dnevnici daju uvid u njegov unutarnji duhovni život- prikazuju čovjeka koji nikada nije postao zadovoljan unatoč raskoši papinstva i njegovom zvjezdanom statusu među brojnim katolicima. Umjesto toga znao je provoditi vrijeme u agoniji pitajući se je li dovoljno napravio služeći Bogu.
Njegove rukom pisane bilješke, objavljene kao “Ivan Pavao II.: Ja sam u Božjim rukama. Osobne bilješke 1962.-2003.” su više slijed njegovih razmišljanja nego dnevnik .
U jednoj bilješci iz 1981.,tada kardinal, Wojtyla se nakon jedne teološke rasprave s drugim svećenicima upitao:
“Riječ Gospodnja. Volim li ja riječ Božju? Živim li po Njoj? Služim li joj dobrovoljno? Pomozi mi, Gospodine, da živim po tvojoj riječi”, pa se upitao- “Služim li Duhu Svetom koji živi u Crkvi?”
U istom odlomku, napisao je, miješajući latinski i njegov rodni poljski: “Čista, sveta i bezgrešna žrtva. To je razlog zašto On traži od svojih svećenika da budu nepodijeljena srca (u celibatu) i zahtjeva svećeničku čistoću. Isuse, pomozi mi!”
Prije svoje smrti, Ivan Pavao II. je povjerio svoje dnevnike nadbiskupu Stanislawu Dziwiszu , njegovom osobnom tajniku a sada kardinalu u Krakowu, s uputama da ih spale.
No, u predgovoru knjige, Dziwisz objašnjava da ih nije spalio jer oni sadrže ključ za razumijevanje papinog privatnog duhovnog života.
“Oni otkrivaju drugu stranu osobe koju smo poznali kao „Pastira sveopće Crkve”, tvrdi kardinal, koji je bio i hvaljen i kritiziran u poljskim katoličkim krugovima nakon što je prošlog mjeseca najavio objavljivanje knjige.
