Uz već oslabljeno razumijevanje stvarne prisutnosti i jednogodišnji misni moratorij, kako se zaštititi od toga da katolici postanu de facto protestanti po pitanju euharistija (lijepo je imati kruha i vina, ali to zapravo nije potrebno)?
America, utjecajni časopis koji izdaju isusovci u Sjedinjenim Američkim Državama, a čitan je diljem svijeta, posebno u Rimu, potiče katolike da ignoriraju misnu obvezu, implicirajući da bi “savjest” mogla nadvladati biskupove direktive.
Članak pod naslovom: „Objašnjenje: Vaš je biskup rekao da je vrijeme da se vratite u crkvu. Je li grijeh ako ne odete?”, uslijedio je nekoliko dana nakon što je nadbiskupija Detroit najavila kraj oslobađanja od misne obveze donesene zbog COVID-19 prije gotovo godinu dana.
Članak time odobrava neposluh takvim direktivama, citirajući Adama Rasmussena, predavača sa Sveučilišta Georgetown, koji je rekao da “ljudi moraju sami donijeti odluku o tome koji je pravi trenutak za odlazak na posao, u školu i u crkvu.”
“Svatko to mora odlučiti po svojoj savjesti”, ustvrdio je.
Međutim, katoličanstvo je sakramentalna religija, tj. ona uključuje fizički element. COVID je posebno prikladna bolest za naše gnostički obojeno doba u kojem se fizičko tijelo tretira kao sumnjivo, prljavo, kontaminirano.
Vlade koje su nametnule stroge blokade vjerskih okupljanja – bez obzira priznaju li ih ili ne – žestoko su pogodile kršćanske crkve u kojima je sakramentalnost od iznimne važnosti, kao i religije (npr. Židovstvo) gdje se broj okupljenih i sama zajednica smatraju ključnim za odgovarajuću vjersku službu. Vlade koje sugeriraju da “možemo moliti u privatnosti doma” su vlade koje implicitno unapređuju protestantsku teologiju “Isusa kao mog osobnog spasitelja”, za koju je crkva lijep, ali u konačnici nepotreban izbor.
Ali postoji još jedan problem. Iako je katoličanstvo sakramentalno, pravilno razumijevanje bitnog elementa sakramentalnosti već dugo izmiče današnjim katolicima. Istraživanje Pew studije iz 2019. godine koje je utvrdilo nerazumijevanje vjernika o euharistijskoj stvarnoj prisutnosti, samo je vrh sante leda. Prava opasnost leži u izgubljenom razumijevanju svih sedam sakramenata kao uobičajenog načina Božje interakcije sa svojim narodom, a ne neobaveznih statista.
Sakramenti nisu audio-vizualna pomagala da bi se podcrtalo ono što je zaista važno: oni su sastavni dio toga što je zaista važnog. Jedna suptilna promjena: nedavno sam primijetio kako je nekim mjestima promijenjena molitva za duhovnu pričest „budući da Te sada ne mogu sakramentalno primiti, uđi duhovno u moje srce“ ispuštanjem „barem“. Uz već oslabljeno razumijevanje stvarne prisutnosti i jednogodišnji misni moratorij, kako se zaštititi od toga da katolici postanu de facto protestanti po pitanju euharistija (lijepo je imati kruha i vina, ali to zapravo nije potrebno)?
Da, vrijeme je da se katolici vrate u crkvu. Ali vrijeme je i da razmislimo kako ih vraćamo u crkvu ne samo nakon COVIDA, već u svjetlu gubitka sakramentalnog osjećaja. Zavaravamo se misleći da će ukidanje univerzalnog oslobađanja od misne obveze bez duhovnog prijelaza povratka i plana učinkovite vjerske poduke na misu, biti učinkovito: niti možemo, niti se trebamo pretvarati da možemo nastaviti tamo gdje smo stali prije godinu dana.
Biskupije koje obnavljaju opću misnu obvezu također bi trebale započeti općom duhovnom obnovom diljem biskupije: obilje prilika za sakramente i uvodne mise zahvalnice.
Opet, ako je jedina stvar koja će se dogoditi prve nedjelje nakon ponovnog uspostavljanja opće misne obveze promjena kanonske discipline, popraćena s uobičajenom subotnjom ispovijedi od pola sata i uobičajenom praznom homilijom – kao da se ništa nije dogodilo protekle godine – spremni smo za duhovni neuspjeh.
Budimo barem iskreni pa to priznajmo- i odlučni da nešto učinimo po tom pitanju.
