Čak i u svojoj devedeset četvrtoj godini, papa emeritus Benedikt XVI. ostaje omiljena meta neprijatelja papinstva.
New York Times je 21. siječnja 2022. objavio priču pod naslovom „Benedikt je kriv za nerješavanje slučajeva seksualnog zlostavljanja u vremenu kada je bio nadbiskup” u kojem nam se govori o izvještaju koje je objavila njemačka Katolička crkva „u kojem se optužuje umirovljenog Benedikta XVI. za loše vođenje najmanje četiri slučaja seksualnog zlostavljanja” u vremenu kada je bio nadbiskup Münchena.
Izvještaj naglašava da optužbe „sežu do samog vrha” crkvene hijerarhije, a većina ih je „nova”. Istraga, „koja je trajala dvije godine ide do srži kulture prikrivanja” u Katoličkoj crkvi.
Očekivalo bi se da će vijesti iz izvješća biti eksplozivne, njezini zaključci do krajnosti osuđujući, a njezin učinak biti uništenje naslijeđa „slatkorječivog i doktrinarnog pape kojeg štuju mnogi konzervativci“, kako ga naziva Times.
Izvješće, čiji su zaključci u tiskovnim medijima bili senzacionalni (New York Times je samo jedan od mnogih primjera), dokazuje, kako pokazuje poznati katolički povjesničar, vatikanski novinar i pisac Michael Hesemann, laž i pokušaj klevete.
Mediji nikada nisu voljeli Benedikta jer je branio doktrinu Katoličke crkve (stoga i postoji njegova karakterizaciju od strane medija kao „doktrinarnog“), pa ne čudi da ga i dalje rado napadaju, čak i kada je na korak do devedeset pete godine života. Jer oni ne napadaju toliko njega, koliko ono za što smatraju da se zalaže.
Optužbe protiv Benedikta – kardinala Josepha Ratzingera iz 70-ih, kada su se dogodili navodni prekršaji, gospodin Hesemann razrješava razumno. Pročitajte u nastavku njegov tekst:
Je li Ratzinger (Benedikt XVI.) doista prikrivao seksualne skandale?
Medijska kampanja mržnje protiv pape Benedikta XVI. je vrlo aktivna – ali što nam zapravo govori „Münchensko izvješće”?
Optužbe o zlostavljanju prema izvještaju münchenske odvjetničke tvrtke Westpfahl Spilker Wastl protiv pape Benedikta XVI. toliko su apsurdne i nategnute da očito nije čak ni pokušano prikriti njihovu perfidnu svrhu; a to je da se iskoristi važnost krivo optuženog kako bi se odvratila pozornost od neuspjeha drugih, prije svega sadašnjeg nadbiskupa Münchena – Freisinga. Uz to želi se zadati smrtni udarac crkvi za koju se Ratzinger zalaže, teocentričnom katoličanstvu, i na njeno mjesto postaviti protestantiziranu, antropocentričnu Zeitgeist crkvu “Sinodalnog puta”.
Do drugog zaključka ne može doći nitko tko je prozreo kampanju medijskih napada s konferencije za novinare u Münchenu i umjesto toga se koncentrira na čitanje izvornog izvještaja, koji bi trebao sadržavati dokaze za optužbe koje se iznose po svijetu, a stvorene su samo kao oblik napada i kao potvrda neprijateljstva protiv Crkve. Svatko tko traži dokaze, posredne dokaze ili čak čvrste činjenice koje bi Ratzingera mogle osuditi za laž vrlo će se brzo razočarati. Jer u Münchenu se tako silno vikalo da se čulo do bavarskih planina, ali rodio se samo smiješan miš, tako malen da za njim nikada ne bi trčala nijedna rimska mačka.
Pa pogledajmo pobliže četiri slučaja – čak četiri od ukupno šezdeset pet – za koje je tadašnji nadbiskup Münchena – Freisinga kardinal Joseph Ratzinger (nadbiskup od 1977. do 1982.) optužen zbog neuspjeha u obavljanju dužnosti – ili, točnije, da nije reagirao „u skladu s pravilima“ ili primjereno na slučajeve zlostavljanja. No, već ovdje prijeti zamka anakronizma kada stručnjaci pokušaju procijeniti postupanje u slučajevima zlostavljanja prije pola stoljeća prema današnjim standardima. Jer činjenica da je Katoličku crkvu zadesila „pandemija zlostavljanja” samo je spoznaja iz 21. stoljeća, a od svih ljudi na nju je najžešće reagirao Benedikt XVI. i očistio Crkvu.
Tijekom njegova pontifikata, barem što se Europe tiče, razriješeni su prvi slučajevi zlostavljanja u crkvenom okruženju i poduzete najteže disciplinske mjere do sada, od laiciziranja 384 svećenika počinitelja do suradnje sa sekularnim institucijama radi provođenje zakona (i to po prvi put).
No, kojoj se osobi može zamjeriti što 1977. godine nije posjedovala znanje i osjetljivost za tada praktički nepoznat problem kakav imamo danas u 2022. godini? Nije li nam svima bilo nezamislivo u koje će ponore prekomjerna seksualizacija baciti naše društvo budući da je „prevrednovanje vrijednosti” 1968. godine isto tako gurnulo i mnoge svećenike? Nije li ideja da bi mogli postojati svećenici pedofili bila nezamisliva za sve nas u to vrijeme? Nisu li postojala druga objašnjenja za glasine koja su se činila nevjerojatnima na temelju znanja iz tog vremena? Zar nisu ljudi visokog osobnog integriteta često pokazale određenu naivnost kada su u pitanju zločinačke duše? Nije li to razlog zašto prevaranti imaju tako veliki uspjeh?
Nadbiskup zasigurno nije kriminalni psiholog i riskira da uvijek, barem na prvu, vidi dobro u osobi. Isusova opomena da se suzdržimo pri svakom kamenovanju i da se čak i pokajnicima da drugu priliku, vodi svakog biskupa barem u sukob savjesti pri ophođenju s zlostavljačima. Dakle, prilično je istinito kada Benedikt XVI. u svom odgovoru na pitanja stručnjaka navodi da je ipak neizbježno „povijesno ispravno klasificirati onodobne radnje i svrstati ih u kontekst tog vremena, u pravnu situaciju tog vremena, u duh toga vremena i prema moralnim shvaćanjima koja su tada vladala”.
To uključuje i činjenicu da su krivi samo oni koji su prekršili zakonske norme koje su bile na snazi u vremenu počinjenja prijestupa. „Nulla culpa sine lege” („Nema krivnje bez zakona”) pravno je načelo iz rimskog prava koje bi isto tako trebalo biti poznato odvjetničkoj tvrtki u Münchenu, ali je, nažalost, bilo gurnuto pod tepih, barem na konferenciji za novinare.
Tako je naputak „Crimen sollicitationis”, za koji se tvrdi da ga je Ratzinger prekršio između 1977. i 1982. godine, tek stupio na snagu 1983. godine novom objavom Zakonika kanonskog prava, za čije usvajanje bio odgovoran nitko drugi nego kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji prefekt Kongregacija za nauk vjere. Čak se naputak primjenjuje tek od kraja 90– ih. Ali to bi barem razjasnilo zašto Ratzinger nije prijavio predmetne slučajeve Rimu, ako su mu uopće bili poznati– jer u to vrijeme to nije bio ni propis ni uobičajena praksa!
No, u četiri slučajeva za koje se Ratzingera tereti, ima dosta prostora za tumačenje. To moraju priznati i pravi stručnjaci, pa čak i broj spomenutih slučajeva ponovno stavlja problem u perspektivu preispitivanja: „Od toga se dva slučaja odnose na djela počinjena za vrijeme mandata nadbiskupa kardinala Ratzingera, a dva slučaja na djela koja su počinjena prije njegovog mandata i dijelom izvan područja nadbiskupije. Od slučajeva obrađenih u ovom volumenu, sumnje stručnjaka nisu potvrđene u niti jednom slučaju. U posebno prikazanom slučaju broj 41 (koji se posebno obrađuje i nije dio samog izvještaja), sumnja je samo djelomično potvrđena”.
Prvi od četiri slučaja– pod „br. 22” u izvještaju– uključuje svećenika koji je 60-ih bio osuđen na zatvorsku kaznu zbog homoseksualne pedofilije. Nakon puštanja na slobodu, Ratzingerov prethodnik, kardinal Julius Döpfner, poslao ga je u inozemstvo. Za vrijeme Ratzingerovog upravljanja nadbiskupijom tražio je da se vrati u rodnu Bavarsku kako bi se umirovio. To mu je dozvoljeno krajem 70-ih. U mišljenju pravnika se insinuira da je Benedikt XVI. poznavao počinitelja jer je godišnji odmor proveo u njegovoj bivšoj župi, i štoviše, da je bio jako dobro upoznat sa njegovim nasljednikom.
Štoviše, nakon umirovljenja dao mu je „počasnu titulu ‘župnika’“. I tu počinju apsurdi. Jer, naravno, „župnik”, za razliku od, recimo, monsinjora, apostolskog protonotara ili papinskog prelata, nije počasna, već radna titula. „Umirovljeni župnik” može se nazvati svaki svećenik koji je jednom vodio župu. Dakle, ni Ratzinger mu je nije dodijelio, već je samo bila napisana kao ispravna stručna titula kada mu je nadbiskupski ordinarijat odobrio premještaj u mirovinu.
Tvrditi da je Ratzinger za vrijeme svoga jednokratnog odmora u svojoj bivšoj župi preispitao prošlost svećenika i kazneni dosje nije samo insinuacija, već i perfidna konstrukcija pošto je dotični odmor bio je u kolovozu 1982. godine, odnosno pola godine nakon što je Ratzinger dao ostavku na dužnost nadbiskupa kako bi radio u Rimu kao prefekt Kongregacije za nauk vjere na zahtjev Ivana Pavla II. Dakle, čak i da je – što je malo vjerojatno – u to vrijeme saznao nešto o počiniteljevu prijašnjem životu, to nije moglo utjecati na njegovo djelovanje tri ili četiri godine ranije.
Više je nego upitno je li Ratzinger ikada znao zašto je spomenuta osoba djelovala u inozemstvu. On sam to žestoko poriče i nema razloga ne vjerovati mu. Ali isto tako nije bilo razloga odbiti čovjeka koji je odslužio zatvorsku kaznu i nikada se nije vratio kući da se povuče sa standardnim pismom umirovljenja. Ali Ratzinger to nije ni učinio; pismo obrasca umirovljenja ostavio je bez kardinalskog potpisa! Stoga čak i stručnjaci moraju priznati da se Benedikt XVI. mora promatrati „u mjeri u kojoj je u cijelosti oslobođen odgovornosti”.
U drugom slučaju „br. 37”, svećenik iz biskupije Essen bio je osuđen za „pokušaj bluda s djecom” početkom 70 – ih, odnosno pod Ratzingerovim prethodnikom kardinalom Juliusom Döpfnerom. Biskupija ga je odmah udaljila iz službe učitelja. Pet godina kasnije, pod Ratzingerom, uslijedila je druga osuda za egzibicionističke radnje. Ratzinger se složio da svećenik ipak ostane na svome radnom mjestu, gdje se vratio godinu dana kasnije.
Pošto ga je sud osudio na uvjetnu kaznu zatvora i nakon specijaliziranog medicinskog liječenja zaposlio se u privatnoj školi kao vjeroučitelj. Sam Benedikt XVI. poriče da je bio u potpunosti obaviješten o slučaju, barem je ponašanje Ratzingerovog generalnog vikara u ovom slučaju razumljivo. Pošto je dotični svećenik tek tijekom Ratzingerova mandata osuđen kao egzibicionist, s time da nije počinio djela protiv djece. Premještaj nije dolazio u obzir jer je bio na psihijatrijskom liječenju. Kada je ponovno obolio, otpušten je iz pastoralne službe; potom je predavao u privatnoj poslovnoj školi, gdje se, prema riječima ravnatelja, ponašao besprijekorno.
Štoviše, 70-ih se vjerovalo da su egzibicionizam i pedofilija izlječive bolesti koje se mogu izliječiti psihijatrijskim liječenjem. Dakle, opet, nema dokaza o bilo kakvoj nepravdi ili zanemarivanju od strane nadbiskupa Ratzingera.
Treći slučaj, „br. 40”, oslobađa Benedikta XVI., a nikako ga ne inkriminira. Svećenik jedne biskupije iz inozemstva i rođak tamošnjeg biskupa u domovini je bio osuđen na uvjetnu kaznu zbog seksualnog zlostavljanja djece. Biskup, njegov stric, tada je pokušao poslati počinitelja u München na nastavak studija (doktorat), što je nadbiskup Ratzinger dozvolio. Potonji je pritom dodijeljen kao kapelan jednoj župi. Kada je bio uočen da se kupa gol i da „pokušava uspostaviti kontakt“ s ministrantima (očigledno da mu se pridruže), zabranjeno mu je bilo kakva liturgijsko slavlje u župi i konačno je bio otpušten iz službe.
Pravni stručnjaci insinuiraju da je nadbiskup Ratzinger, doduše bez ijednog dokaza ili čak posrednog dokaza morao znati za osudu mladog svećenika u inozemstvu. Mnogo je vjerojatnije, međutim, da je njegov ujak biskup to namjerno prikrio. Uz to, niti je nudizam niti „pokušavanje uspostavljanje kontakta” seksualno zlostavljanje, a kamoli kazneno djelo. Ipak, biskupija je djelovala preventivno.
Četvrti slučaj „br. 42”, uključuje svećenika koji je optužen za snimanje „razvratnih fotografija” djevojaka mlađih od četrnaest godina, što je kasnije dovelo do osude. O tome je obaviješten nadbiskup Ratzinger, koji je optuženog odlučio poslati u mirovinu (starački dom). Župnik koji ga je primio u svoju župu dopustio mu je slavlje euharistije u župnoj crkvi. Ostaje otvoreno pitanje kako stručnjaci žele istaknuti Ratzingerov neuspjeh ili čak „ravnodušnost i nezainteresiranost“ nakon kaznenog proces protiv svećenika koji se dogodio, pogotovo zato što seksualni odnosi s maloljetnicima nikada nisu bili u pitanju.
Cijeli dio Münchenskog izvješća o kardinalu Ratzingeru, na čak sedamdeset dvije stranice, ne bavi se niti jednim slučajem seksualnog zlostavljanja, barem što se tiče vremena Ratzingerovog upravljanja biskupijom. Nije bilo niti jedne takve žrtve, ni dječaka ni djevojčice, muškarca ili žene, ni maloljetnika/ice ni punoljetne osobe. Stoga je apsurdno optuživati ga da nije zaštitio žrtve.
Jesu li ova četiri slučaja dovoljna da naštete životnom djelu jednog od najinteligentnijih papa u povijesti Crkve? U najboljem slučaju otkrivaju da je Crkva postala osjetljivija u suočavanju s zlostavljanjem, i to je dobro. Ali, kao što sam već rekao, upravo je to djelo Benedikta XVI., što čini apsurdnijim i perfidnijim sada prosvijetljenu osobu stavljati u isti koš s onima koji su prikrivali seksualna zlostavljanja!
