„Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite…“ (1 Sol 5, 19 – 21).
Proročanstvo, kao što se često opaža, ne treba shvaćati isključivo kao predviđanje budućih događaja. Proroci Staroga zavjeta otkrivali su skrivene stvari prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ali su isto tako osudili pojedince i zajednice za njihove grijehe, pozvali ih na pokajanje i propisali, uz božansku dozvolu, posebna sredstva kojima bi Božji narod mogao izvršiti zadovoljštinu i biti u skladu s potrebama vremena – isto tako su upozoreni bili na kazne koje će se dogoditi ako se njihova proročanstva ne bi uslišila. Sve ove funkcije starozavjetnih proročanstava su ekvivalentne privatnim objavama u suvremenosti, kao što su Fatima, privatne objave sv. Faustine (Božansko milosrđe) i pobožnost sv. Licu.
S tim u vezi, možemo se vratiti na raspravu Katekizma o privatnoj objavi i primijetiti da on uspostavlja hijerarhiju; svrha privatne objave služi uspostavljanju našeg odnosa s javnom objavom, „da pomognu potpunije živjeti u određenom razdoblju povijesti”. Ne možemo stoga zaključiti, međutim, kao što neki čine: da je privatna objava svedena na sve što je već sadržano u depozitu vjere, i da stoga nije važno koja sredstva biramo da se približimo Kristovoj Objavi. To bi značilo da zanemarujemo posebne pokrete Duha Svetoga u našem vlastitom razdoblju povijesti i potencijalno propuštamo „autentični poziv Krista ili njegovih svetaca Crkve“, način koji je Bog preferirao da privuče te ljude u ovo vrijeme. Gledati na privatnu objavu kao na nepotrebnu i suvišnu, ukratko, znači činiti ono što apostol Pavao navodi kao preziranje proročanstva.
Današnji pravovjerni katolici znaju biti usredotočeni na označavanje okvira i poštivanje pravila, te toliko orijentirani na apstraktno razmišljanje, da ideja kako bi objava koju Crkva nije nepogrešivo definirala mogla utjecati na našu savjest ili zahtijevati nešto od nas, ili da Bog može preferirati jednu privatnu objavu više od druge, može nas natjerati da se osjećamo neugodno– jer nismo imuni na „partikularni skandal“. Čini se da neki misle da ako neka stvar nije univerzalna i u svakom trenutku nezamjenjivo sredstvo za spašavanje naše duše, onda ne može biti ni nezamjenjivo sredstvo za spašavanje maksimalnog broja duša u našem određenom vremenu.
Ništa nije niti će biti dodano temeljnim sredstvima spasenja nakon završetka javne objave smrću apostola Ivana. Ali bilo bi glupo pretpostaviti da je prvo stoljeće naše ere dovelo do kraja Božjeg iskustva te da se nije nastavilo korištenjem određenih instrumenata, pa čak i da ih je učinio neophodnim za dobro određene osobe, zajednice ili vremena. Da je tako, apostol ne bi napisao, „ne preziri proročanstvo“, niti bi sveti Toma Akvinski napisao: „Proroštvo je potrebno za vladavinu naroda, posebno u odnosu na bogoslužje“.
Božja ekonomija je takva da moje spasenje doista može ovisiti, u određenom smislu, o tome hoću li slijediti savjet neke očito svete osobe koju je Bog stavio u moj život – jer upravo je ta osoba prorok – ili ću, da sačuvam sebeljublje – rugati mu se kao šaljivdžiji ili ga ignorirati kao finog momka čije mišljenje nije bolje od moga. O našoj sudbini na velike i male načine odlučuju odluke koje, iako odražavaju unutarnje kreposti hvaljene ili osuđene crkvenim naukom, same po sebi Crkva ne zahtijeva. Ako se ne radi o tome hoću li ići u raj ili pakao, može biti pitanje koliko dugo ću provesti u čistilištu, koliko ću slave steći u raju ili koliko je tuđih duša spašeno mojim trudom dok sam bio ovdje na zemlji. Koliko god ulozi bili visoki ili naizgled niski, pokreti Duha Svetoga čin su razlučivanja, ali nikada nisu čin ravnodušnosti.
Naravno, sveti Pavao nije rekao da „sve prihvatimo“, nego „sve provjeravamo; čvrsto se držeći onoga što je dobro”. Ako postoji neki razlog vjerovati da me Duh Sveti pokreće u određenom smjeru, može i ne mora biti tako, ali ja sam u najmanju ruku dužan razbrati pokrete Duha Svetoga. Ne bih se trebao zavaravati da se neću smatrati odgovornim za zanemarivanje posebnih Božjih pomoći, a još manje Njegovih zahtjeva, zapovijedi i upozorenja – ili onoga za što je postojao dobar razlog za vjerovanje u Njegov „autentični poziv”, kako to katekizam kaže. Osobito besmislen razlog za takvo zanemarivanje bio bi taj što se smatram slobodnim od obveza prema bilo čemu što nije depozit vjere.
Da se vratimo na glavnu temu, barem bi trebalo biti očito da kada bi mi se Djevica Marija ukazala osobno i zamolila me da nešto učinim, ne bih to mogao odbaciti kao privatnu objavu. Bio bih dužan to shvatiti ozbiljno, poduzimajući odgovarajuće korake da razlučim autentičnost čina, predajući stvar na ispitivanje nekom vanjskom duhovnom autoritetu.
To je, naravno mogući scenarij, i malo je vjerojatno da ću ga doživjeti, ali po istoj logici, bio bih isto tako stavljen pod određenu obvezu razlučivanja da postoji vjerodostojno privatno otkriće nekom drugom koje se tiče i mene. Konkretno, ako se Djevica Marija ukazala nekim drugim ljudima, tražeći od njih da prenesu molbu cijelom Božjem narodu, a to je ukazanje potvrđeno brojnim znakovima i važnim svjetskim događajima – a ne samo crkvenim odobrenim ukazanjima i kanonizacijom vidjelaca, te javnim liturgijskim spomendanom ukazanja u crkvenom liturgijskom kalendaru — e onda bih imao obvezu da to shvatim ozbiljno. Odbaciti tako ozbiljnu stvar zlouporabom izraza „privatna objava” bilo bi i neodgovorno i besmisleno.
To je možda razlog zašto Katekizam koristi brojne citate oko riječi „privatno“ – jer to ne treba shvatiti tako da to označava objavu koja se može ticati samo izravnog primatelja.
U ovim stvarima se treba očitovati milosrđe. Ne možemo suditi o savjesti drugih koji se, shvaćajući stvar s dužnom ozbiljnošću, nađu uvjereni u lažnost objave poput Fatime; niti nas same smiju mučiti skrupule. Ali ne bismo trebali misliti da nemamo nikakve obveze prema vjerodostojnim privatnim objavama.
Postoji možda još jedna stvar koju treba analizirati na opći način; ponekad ljudi kažu da je nezdravo usmjeravati svoj duhovni život na privatne objave. To je točno u smislu izjave Katekizma koji kaže da je njihova stvarna svrha pomoći nam da živimo sadržaj vjere, koji je naš kamen temeljac. Svi smo nailazili na ljude kojima godi svaka nova objava, koriste ih da se suprotstave Crkvi ili sebe nazivaju „lovcima na čuda”, tražeći znakove i čuda, a ne trijeznost života u Kristu. S druge strane, vrijedno je uzeti u obzir da postoji mnogo svetaca čiji su duhovni životi uvelike oblikovani pobožnostima koje su proizašle iz privatne objave, poput sv. Terezije i pobožnosti sv. Lica.
U konačnici, privatne objave nas ne obvezuju kao sadržaj vjere, ali ipak mogu, kao proročanstva i kao stvarni događaji, zahtijevati da um i savjest reagiraju na odgovarajući način. Sveti Pavao je rekao: „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonit“. Provjerena od strane Učiteljstva i sensus fideliuma informiranih vjernika, imamo dovoljno razloga s pomoću kojih možemo zaključiti da je fatimska poruka od velike važnosti za sudbinu naroda i svijeta, a ponajviše za slavu Božju i spasenje duše po Bezgrješnom Srcu Marijinu.
