Srce mi je slomljeno. Danas smo izgubili jednu od najljepših crkava na svijetu. 800 godina je stajala kao transcendentalni podsjetnik na Božju prisutnost među ljudima. Izgrađena da bude dom neprocjenjivim umjetničkim djelima, svetim relikvijama, a iznad svega svetim sakramentima, napravljena od svijeta koji više ne postoji, svijeta kršćanstva u kojem su svete tajne vjere sve prožimale.
Dok sam gledao slike jedne od najvećih znamenitosti kršćanske Europe kako gori do temelja, nisam mogao, a ne vidjeti tragičnu metaforu zapadne Crkve.
Mi smo nasljednici tolike ljepote, tolike istine, tolike vjere. A što smo učinili? Upropastili smo je, odbacili i kolektivno šakama prijetili Bogu, kroz krvavu revoluciju i još suptilnije- našom apatijom. Umjesto da gledamo u nebo, na što su nas pozivali veliki gotički lukovi i rozete, pokušali smo dovući Boga k nama, kako bismo ga stvorili na vlastitu sliku. Željeli smo da se On prilagodi našim hirovima, našim apetitima, našim grijesima. Izmučena strašnim zloporabama, svjetovnošću i kompromisima, Crkva na Zapadu, unatoč našem prividnom poštovanju, zaista gori. Napustili smo našu prvu ljubav (Otk 2, 4), i svjedočimo tragičnim posljedicama.
„Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio. Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela. Inače dolazim k tebi i uklonit ću tvoj svijećnjak s mjesta njegova ako se ne obratiš. Tko ima uho, neka posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem”
(Otk 2, 4-5.7).
Ako nešto naučimo iz ove velike tragedije (i moramo), to je da se moramo vratiti Bogu. Moramo se pokajati za našu mlakost i, baš kao što je katedrala bila središte svakog srednjovjekovnog sela, moramo ponovno učiniti Krista Kralja središtem naših života. Tugovat ćemo za gubitkom ove veličanstvene crkve, ali treba još više tugovati zbog naših grijeha i okrenuti se Gospodinu u ljepoti pokajanja, te mu sagraditi katedralu u našim srcima.
Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se
Sam Guzman, autor The Catholic Gentleman
