Obred pranja nogu je zabilježen u Ivanovom evanđelju 13,1 – 20.
Moderno društvo zapravo ne cijeni značaj ove svečanosti.
U najboljem slučaju ga tumači kao javni, a dijelom i kazališni ili čudan čin poniznosti i samoponiženja.
Čin pranja nogu je bilo nešto što se nije moglo zahtijevati niti od najnižeg židovskog roba. To je aluzija na ponižavajuću smrt na križu.
Riječ prevedena kao “odložio [njegove haljine]” je tithemin, riječ koja se koristi u više navrata u Ivanovu evanđelju u jednom određenom smislu: položiti vlastiti život.
Isus zahtijeva da Petar prođe kroz taj ritual iz dva razloga. Prvo, ako ga ne prihvati, “neće imati nikakvog udjela s njim“. Drugo, kada ovaj čin završi, Petar će biti “potpuno čist“.
To je oružje samoga Boga.
Za razliku od sinoptičkih evanđelja, Ivanovo evanđelje ne govori o Posljednjoj večeri nego samo o svečanosti pranja nogu i Isusovom oproštajnom govoru.
No, čin pranja nogu toliko je važan da je Pravilo svetog Benedikta nalagalo da se u zajednici vrši svake subote, pri čemu bi redovnik, koji je zadužen za kuhanje taj dan, prao noge ostalim redovnicima.
Također su opat i braća prali noge svim gostima koje bi primili.
Važnosti se vidi i po činjenici što je 694.-godine, na Sedamnaestoj sinodi u Toledu, zapovjeđeno svim biskupima i svećenicima tj. onima u poziciji nadmoći, da pod prijetnjom izopćenja peru noge svojim podređenima.
I na ovu vijest sam tek naišao:
