Među brojnim simboličnim događajima našeg vremena, groteskni spektakl kojim su 26. srpnja 2024. otvorene Olimpijske igre u Parizu ne može se jednostavno odbaciti kao stvar lošeg ukusa ili kulturološka provokacija. To je posljednji čin rata protiv kršćanske civilizacije koji je jedan od svojih povijesnih vrhunaca imao u francuskoj revoluciji.
U središtu kontroverzi oko ceremonije otvaranja Olimpijskih igara bila je koreografija u kojoj francuska ‘umjetnica’ Barbara Butch, poznata po tome što sebe naziva „debelom lezbijkom, queer Židovkom i ponosnom što je takva“, predvodi družinu s krunom u obliku aureole, okružena transrodnim Rayom Martigny i desecima drugih transrodnih plesačica, dok je pjevač Philippe Katerine ustoličen gotovo gol u ruhu Dioniza.
Izvedba se mnogima činila kao bogohulna parodija na Posljednju večeru te je izazvala bijes i proteste katolika diljem svijeta. Tvorac tableau vivant, Thomas Jolly, koji je otvoren promotor LGBT ideologije, tvrdio je da inspiraciju nije crpio iz poznate slike Leonarda da Vincija, već od nepoznatog umjetnika iz sedamnaestog stoljeća, Jana Harmensza van Bijlerta, autora slika, Le Festin des dieux, koja prikazuje banket bogova na Olimpu.
Bez obzira na ‘inspiraciju’, inicijativa nije mogla doći isključivo od umjetnika, već izražava poruku koju je od njih zahtijevala francuska vlast, počevši od šefa države. Predsjednik Emmanuel Macron je 4. ožujka 2024. naglasio ponos što je Francuska prva zemlja u svijetu koja je u Ustav uvrstila pobačaj, nazvavši taj čin univerzalnom porukom. Sam Macron, u svojoj aroganciji, neokrznut nedavnim izbornim debaklom, želio je svijetu predložiti novu poruku protukršćanske ‘uključivosti’. Dioniz je ‘hibridni’ bog poganskih orgija, neobuzdane senzualnosti i zaslijepljenosti razuma, a iskazana namjera organizatora bila je uzvišeni misterij kršćanstva zamijeniti dionizijskom bakanalijom.
Mržnja prema kršćanstvu oduvijek je trebala simboličke prikaze, a francuska revolucija od početka je hranjena poganskom mitologijom. Očit je kontinuitet između bogohulne parodije Posljednje večere 26. srpnja 2024. i ustoličenja božice Razuma 10. kolovoza 1793. u Parizu u liku egipatske božice Izide.
U tom pogledu, također postoji nešto svetogrdno u neopravdanom i sramotnom bijesu protiv kraljice Marie Antoinette, prikazanoj u pariškoj izvedbi 26. srpnja, kako drži svoju giljotiranu glavu u rukama dok pjeva revolucionarnu himnu Ça ira. Macron i njegovi suradnici htjeli su opravdati francusku revoluciju u onom što je najgnusnije u njoj: ubojstvu francuske kraljice, nevine žrtve, poput kralja Luja XVI. Revolucionarna mržnja je ubojstvom vladarske obitelji htjela udariti na načela Kristova socijalnog kraljevstva.
Marie Antoinette, najviše klevetana, ali i najomiljenija, pa čak i poštovana kraljica u povijesti, nije bila kriva ni za jedan zločin osim za utjelovljenje aristokratske ljupkosti nespojive s revolucionarnim egalitarizmom. Puno je napisano o njezinoj navodnoj taštini, a malo o njezinoj pobožnosti. Ipak, religiozni pokreti, koji se javljaju u posljednjim danima njezina zatočeništva, ukorijenjeni su u odgoju i svjetonazoru koji je suprotan revolucionarnom. Lažno suđenje pred tzv. ‘sudom’ 14. i 16. listopada 1793. osudilo ju je na temelju nedokazanih optužbi.
Slika engleskog slikara Williama Hamiltona prikazuje je u besprijekorno bijeloj haljini dok izlazi iz Conciergeriea, okružena revolucionarnom hulja koja traži novu krv za Revoluciju. Henry Sanson, sin krvnika Pariza, pripovijeda u svojim Memoarima da se ona popela uza stube giljotine s iznenađujućim ponosom, kao da se penje velikim stubištem Versaillesa. Iste riječi kojima je papa Pio VI. u svojoj u Quare lacrymae, objavljenoj 17. lipnja 1793., Luja XVI. nazvao mučenikom mogu se primijeniti i na kraljicu Mariju Antoanetu. U ovom govoru papa Pio VI. uzviknuo je:
„O Francuska! Nazvana od Naših prethodnika ‘ogledalom svega kršćanstva i sigurnim stupom vjere’, Ti koja u žaru kršćanske vjere i u odanosti Apostolskoj Stolici nikad nisi slijedila druge narode, nego im je uvijek prethodila! Koliko si danas daleko od Nas, s takvim neprijateljskim mišljenjem prema pravoj vjeri: postao si najnepomirljiviji neprijatelj među svim protivnicima vjere koji su ikada postojali!”.
Ubojstvo kraljevskog para temeljni je čin francuske revolucije, a konstitucionalizacija pobačaja predstavlja simbolički kontinuitet državnog ubojstva. No, pogriješili bi oni koji bi Francusku poistovjetili s blasfemičnim programom kojim su otvorene Olimpijske igre. Francuska nije Trg giljotine, već Notre-Dame i Sainte-Chapelle; Francuska ne predstavljaju Robespierre ili Macron, već sv. kralj Luj i sv. Ivana Arška. Stoga bi bilo pogrješno za one koji bi spektakl degeneracije koji Pariz nudi ovih mjeseci poistovjetili sa zapadnom civilizacijom kojoj je Francuska toliko dala. Zapad je priča o religijskoj vjeri, načinu života, umjetnosti, književnosti, glazbi, ali i velikim bitkama radi obrane civilizacije.
Neprijatelji Zapada, koji su Muhamedovi nasljednici u arapskom svijetu i Lenjinovi u Rusiji i Kini, ne mrze dekadenciju Zapada, nego Zapad kao takav: onaj Zapad koji je porazio islam kod Lepanta i Beča i zaustavio komunizam u Varšavi (1920.) i u Španjolskoj (1930-ih).
Neprijatelji Zapada traže svoju osvetu. Da bi uspjeli dobiti rat, oni znaju da Zapad mora prestati biti kršćanski, mora se vratiti idejama i običajima poganstva, pasti kao zrela jabuka, kao što se dogodilo Rimskom Carstvu. Barbari nisu mrzili dekadenciju Rima, već moć koja ih je stoljećima pokoravala.
Invazija Alarihovih Gota na Vječni grad u noći 24. kolovoza 410. bila je njihov trijumf. Sv. Jeronim u Betlehemu i sv. Augustin u Hiponu prolili su duboke suze nad ovim simboličnim događajem. Tko danas plače nad prijetnjama novih barbara? Još važnije, tko je voljan braniti Zapad u ime načela i institucija koje su ga učinile velikim u povijesti? Ipak, snaga tih vrijednosti, koja proizlazi iz Kristove Istine, je neuništiva. Budućnost svijeta nije pod Dionizijevom zastavom, niti pod zastavom komunizma ili islama, već pod zastavom jedinog Boga pobjednika, koji je Isus Krist. Vjera i razum to potvrđuju.
Kako i kada će se to dogoditi? Bogu je u povijesti sve moguće. Samo oni koji vjeruju u slijepi povijesni determinizam misle da se „povijest ne stvara s što-ako”. Povijest se stvara s što-ako upravo zbog bogatstva mogućnosti koje svaki sadašnji trenutak sadrži. Zato se naš ispit savjesti temelji na propustima koje smo počinili, a koje nismo morali počiniti. Povijest je također, kao i naši životi, mogla ići drugačije i može ići, od trenutka do trenutka, na drugačiji način. Što bi se dogodilo da su 14. srpnja 1789. postrojbe princa od Lambesca, kršeći naredbu da se ne prolijeva krv koju im je dao Luj XVI., sukobili s revolucionarnom lupeži koja je marširala do Bastille? Protukršćanska revolucija ne bi imala šanse. Vojnici princa od Lambesca uvijek su, s mačem u ruci, iza ugla povijesti.
