Izvorna svrha korizme bila je osigurati neposrednu pripremu kandidata za sveto krštenje. S vremenom se njezina svrha proširila kako bi svim članovima Crkve omogućila priliku za povratak krsnoj nevinosti. Tako sveta liturgija u nadolazećim danima ozbiljno skreće pažnju na razmišljanje o značenju i učincima krštenja. Zanimljivo je da se u ranoj Crkvi sakrament krštenja često nazivao „prosvjetljenjem“ ili „osvjetljenjem“.
To nas potiče na razmišljanje: „Jeste li ikada izgubili vid – čak i privremeno? Jeste li ikada neočekivano uronili u tamu?“ To je zastrašujuće i izaziva strah. Tama/svjetlo, noć/dan i sljepoća/vid su teme koje se često ponavljaju u Ivanovu evanđelju kako bi poučile važne istine o Isusu i prirodi kršćanstva. Nije slučajno da ćemo uskoro gotovo isključivo slušati čitanja iz Ivanova evanđelja tijekom ostatka ove svete sezone.
Dva odlomka to dobro ilustriraju. U Ivanu 3 slušamo dijalog između našega Gospodina i Nikodema, vodećeg farizeja koji je, u isto vrijeme, Isusov učenik, ali Mu prilazi samo pod okriljem noći. Krist podsjeća Nikodema da postoji intimna povezanost između hodanja u tami i činjenja zlih djela – te između hodanja u svjetlu i činjenja pravednih djela.
Šest poglavlja kasnije, ovo teološko učenje dramatizirano je kroz ozdravljenje čovjeka slijepog od rođenja, bez vlastite krivnje; on je željan vidjeti, kako duhovno tako i fizički – otvoren je za Božje djelovanje. Zatim susrećemo farizeje, koji imaju fizički vid, ali su postali duhovno slijepi jer su izgubili pravi pogled na stvari; umjesto da se raduju ozdravljenju slijepca, reagiraju na činjenicu da je Krist liječio na subotu. Oni su dokaz izreke: „Nema tako slijepih kao onih koji ne žele vidjeti.“ Ivan nam predstavlja dvije vrste ljudi koje uvijek imamo među nama: one koji su voljni i one koji nisu voljni prihvatiti Isusa kao Svjetlo svijeta.
Nedavno sam gledao video s operom Francisa Poulenca Dialogues of the Carmelites. Radnja se odvija u Francuskoj tijekom Francuske revolucije i usredotočuje se na jedan karmelski samostan, koji postaje simbol ili mikrosvijet drugih redovničkih zajednica toga vremena. To razdoblje bilo je poznato i kao Prosvjetiteljstvo, koje se ponosilo zamjenom Boga objave „božicom razuma“, bogohulno i svetogrdno ustoličenom 1793. u katedrali Notre Dame. Taj „kult razuma“ bio je, naravno, obilježen neprijateljstvom prema kršćanstvu.
Kako se radnja razvija, revolucionarne snage nude karmelićankama izbor: odrecite se svojih samostana i habita ili svojih glava. Kao rezultat, tisuće klerika i redovnika bile su mučenički ubijene – prvi plodovi „prosvjetiteljstva“.
Kada čovjek prekorači svoje granice, kada je slijep za svoja ljudska ograničenja, kada pokušava biti Bog, prosvjetljenje koje slijedi zapravo je tama. Prosvjetiteljstvo i dalje ima štetan utjecaj na našu kulturu, potičući svakojake nesreće, od pobačaja na zahtjev, preko raspada obitelji i seksualne razuzdanosti, do materijalizma i samoubojstava među tinejdžerima. Čovjek je pokušao postići prosvjetljenje bez Krista, s posljedicom da tama nikada nije bila dublja, a sljepoća pogubnija.
Vraćajući se na operu, dok giljotina pada na vrat svake časne sestre, sljepoća njihovih progonitelja u mržnji prema Kristovoj istini postaje krajnje očita. Tada pravo prosvjetljenje svane okupljenom mnoštvu, koje postupno prestaje s barbarskim klicanjem zbog nasilja i počinje uviđati svjedočanstvo tih naizgled neupadljivih, ali svetih žena – nositeljica svjetla u jednom od najmračnijih trenutaka povijesti.
One su uspjele ljude dovesti od sljepoće do vida, do pravog uvida. (Zanimljiva povijesna bilješka: Toliko su dojmili hrabrost i vjernost tih časnih sestara te toliko negativna reakcija naroda na njihovu smrt da su bile posljednje žrtve javnog pogubljenja u ostatku Francuske revolucije.) Poput Isusa, njihovo svjedočanstvo istine i ljubavi donijelo je mir i pomirenje. Iako su sestre beatificirane 1906., tek su prošlog prosinca te nesalomljive Mučenice iz Compiègnea kanonizirane.
Kao kršćani, tvrdimo da smo sljedbenici Isusa Krista, Svjetla svijeta. Sveti Pavao opetovano je opominjao svoj narod da hodi časno kao po danjem svjetlu. Ali kako znati hodate li uistinu tako? Evo kratkog ispitivanja savjesti koje može poslužiti kao lakmus-test za vašu vlastitu sljepoću ili uvid:
- Kada mediji napadaju kršćanske vrijednosti, kakva je vaša reakcija?
- Kada ankete pokazuju da x postotak katolika odobrava prakse suprotne katoličkoj vjeri, koji je vaš zaključak?
- Kada vas Crkva, koja nudi Kristovo svjetlo svijetu, izaziva vašim osobnim ponašanjem prema nepromjenjivim standardima Evanđelja, kako odgovarate?
- Kada vam politički mesije nude privlačan socijalni ili ekonomski paket, ali istovremeno propagiraju nemoral, birate li Boga ili Mamona?
- Kada vam lažni intelektualci našega doba, zaslijepljeni vlastitim prosvjetljenjem, nude svoje teorije, slušate li ih?
Ako ne birate Krista i Njegovu Crkvu, slijepi ste više nego farizeji ili francuski antiklerikalci ikada prije! Biranje svjetla znači i misliti ispravno i činiti ispravna djela.
Sveti Ivan Pavao II. postavio je ton svom pastirskom posjetu Francuskoj 1980. postavljajući neugodno i neugodno pitanje: „Francuska, najstarija kćeri Crkve, što si učinila sa svojim krštenjem?“ U ovoj korizmi 2025. trebali bismo čuti odjek tog pitanja usmjerenog svakome od nas osobno. Je li naše krštenje bilo pravo „prosvjetljenje“? Pod snagom božanske milosti, možemo iskusiti pravi povratak krsnoj nevinosti, ponovno postajući „djeca Svjetla“.
otac Peter Stravinskas
